Kada je Fahreti Jahić košarkaški trener u srednjoj školi nadjenuo nadimak Brena, a 1981. poznati televizijski voditelj Minimaks dodao tome i Lepa i dao joj priliku da prvi put nastupi u njegovoj emisiji, nije ni slutio kakav je fenomen pokrenuo.
Postala je turbofolk-senzacija bivše države, snimila 17 albuma, prodavala ploče u milijunskim nakladama, prva snimala spotove na egzotičnim lokacijama... Pa i premijerka bivše SFRJ Milka Planinc govorila je da će ostati zapamćena po vladavini u doba Lepe Brene.
Mnogi, pa tako i Karlovčani, pamte dane kada su za ulaznice za njezine filmove “Hajde da se volimo” ispred kina čekali dva sata u redu.
Danas, više od 20 godina kasnije, Karlovac više nema kinodvorane, stanovništvo se promijenilo, pa i država, a Lepa Brena je poslovna žena i profesionalka koja i dalje pjeva. A vole je neki novi klinci. I dolazi u Hrvatsku na turneju koju će započeti 8. ožujka upravo nedaleko od Karlovca, na lokalnom igralištu u Krnjaku.
:: Zašto turneju počinjete baš u Krnjaku?
Odnekud treba krenuti. Davnih dana su turneje počinjale ili u Sloveniji ili u Makedoniji, a danas nam je to potpuno svejedno. Ipak, jedan je od ključnih razloga i to što smo baš od obožavatelja iz okolice Karlovca primili puno pisama i poziva i odluka je pala. Najvažnije mi je da taj koncert prođe što je najbolje moguće, počeli smo ga planirati na vrijeme, napravili smo odličan sinopsis i bit će fenomenalno.
:: Koncert je trebao biti održan u karlovačkoj dvorani Mladosti, ali je premješten na nogometno igralište u Krnjaku 20 kilometara od grada. Navodno je gradska vlast pod pritiskom branitelja i javnosti premjestila koncert iz grada.
Svašta se priča, no meni je uvijek važna istina. Želim istaknuti da u Karlovcu doista nemamo nikakvih političkih problema, dapače i grad Karlovac i cijela županija maksimalno su nam izašli ususret sa svom infrastrukturom. Koncert nije u sportskoj dvorani isključivo zbog tehničkih problema, a svi koji dođu u Krnjak vidjet će da se taj spektakl ne bi mogao izvesti u dvorani zbog tehničkih ograničenja. A meni je svejedno gdje nastupam, važna mi je samo publika.
Mogu obećati da će biti sjajno, pjevat ću pjesme koje izvodim svuda i u kojima nema ničega što bi bilo koga na bilo koji način moglo vrijeđati.
:: Možda je vaš koncert premješten zbog događaja koji vam često spočitavaju – vašeg nastupa pred srpskom vojskom ratne 1993. godine?
Ni danas ne znam o čemu se radi. Ako je nekomu nešto iz tog perioda smetalo, trebao je dobro provjeriti što se zapravo tada dogodilo. Bezbroj puta sam već rekla da sam išla spasiti svojeg oca i sačuvati svoju obitelj.
Uostalom, nešto se dogodilo i 1941. i 1945., ljudi su svašta prolazili, postoje brojne tragične sudbine, ali da li trebamo živjeti u 1941. i 1945.?
:: Poslije velike popularnosti, u vrijeme rata ste se nekako povukli iz javnosti.
Oduvijek sam bila jugoslavenska pjevačica porijeklom iz BiH, rođena u Tuzli, živjela u Brčkom, a udala se u Beograd. Tada mi je bilo najvažnije da sam se udala za nekoga koga sam voljela i koga i sada volim, cijenim i poštujem.
A za vrijeme rata su isplivali neki nacionalni pjevači koji su mahali svojim nacionalnim ili vjerskim identitetom. Svaki čovjek koji se bavi umjetnošću treba biti umjetnik, a njegov nacionalni identitet ne smije biti u prvom planu. S obzirom na to da sam učenica pjevača koji su u Jugoslaviji bili klasa, počevši od Josipe Lisac, Tereze Kesovije, Miše Kovača, Arsena i Gabi, Meri Cetinić, Kiće Slabinca, iz Sarajeva čitava plejade pjevača..., u to vrijeme se nikada nitko nije isticao ni po čemu drugom osim po glazbi. Muzika je tu da spaja ljude i to je bit cijele priče.
:: Vaše je ime nekim ljudima asocijacija na neko sretnije vrijeme. Tada su se i sociolozi bavili analizom fenomena vaše popularnosti. O tome kako ste postali fenomen sigurno ste i sami razmišljali?
Ne opterećujem se sama sobom, nastojim samo uživati u glazbi i to spojiti s pozitivom koju ona razvija kod ljudi. Nemam više 25 godina, imam 30 godina više i očito je da je pjesma ta koja je preživjela sve te godine.
U međuvremenu su došle i nove generacije kojima se i dalje ta energija sviđa. To je dokaz i potvrda onoga što sam davno govorila, a to je da vam ni za jednu pjesmu ne treba putovnica jer ljudima rasterećenima od politike one se jednostavno sviđaju.
:: U zadnje je vrijeme opet popularan brend Tita. Imate li vi neku osobnu priču s njim?
Na žalost, nisam ga upoznala. Ipak, u toj je priči važnije da sam ja jedna od onih koji su živjeli u vrijeme kada je državni budžet bio mnogo ozbiljniji, imali smo ozbiljnu državu i bilo je svega, samo se o tome vjerojatno nije smjelo pisati. S našom putovnicom mogli smo putovati bez viza po cijelom svijetu, imali smo konvertibilnu monetu i cijenili su nas gdje god bismo se pojavili.
Pričali o Titu dobro ili loše, ne mogu ne primijetiti da se u zemljama u regiji nikada poslije njega nije pojavio predsjednik kojem se poklonio cijeli svijet.
Dakle, o Titu govorim u stilu novih, internetskih generacija koje uče po tri četiri strana jezika i za koje je putovnica to da sa znanjem mogu raditi bilo gdje. Mladih koji shvaćaju da se ne živi od ljubavi, već od znanja i novca.
:: U Srbiji postoje zgrade koje se zovu po vama, u jednom selu imate i ulicu. To je i u svijetu rijetkost za nekoga tko je živ.
Čini se da sam valjda jedina živa osoba koja ima svoju ulicu. U njoj još nisam bila, ali sigurno ću otići. Naravno, zlobnici su mi rekli: “Evo vidiš, ti si već dobila ulicu u selu.” A ja im kažem: “Pa što?
Nisam pobijedila na Euroviziji ni 1983. ni 1985., a imala sam najfamoznije turneje u bivšoj državi i u svijetu.” Velika je čast doživjeti to za života, jer obično se nešto takvo dogodi poslije smrti. Osim toga, na našem području je uobičajeno da jedna vlast da ime ulici po nekome za koga smatra da je toga vrijedan, a sljedeća to ime mijenja. A moja ulica stoji.
:: Osamdesetih ste na turneji bili kontinuirano deset godina. Niste mogli šetati ili ručati bez zaštitara. Kako je danas, šećete li bez pratnje?
Da. No kada se najavi da ćete negdje doći, morate imati pratnju, ne da brani vaš život, već da možete slobodno proći. Tamo gdje nisam najavljena, nemam problema. Općenito, ljudi mi se obraćaju s ljubavlju i poštovanjem.
:: Osim glazbenica, vi ste i poduzetnica koja vodi veliku produkciju. Kako izgleda jedan vaš dan?
Pakleno! Ali navikla sam na taj ritam. Volim pred sobom imati cilj koji moram ostvariti, a za postizanje svega pokušavam biti i u dobroj fizičkoj formi. Ne jedem pretjerano i vodim računa o zdravlju jer samo za jedan koncert morate biti spremni kao da ćete otrčati barem 50 kilometara.
A jednog dana starost ću, nadam se, dočekati u mirovini u nekom selu ili na Floridi, hodat ću u gaćama i neću razmišljati je li na meni svileni kućni ogrtač i jesam li našminkana
Dodatni problemi koji kompliciraju stvari kod nas žena su šminka, frizura... nekome je to cilj, a meni je to usput.
:: Stekli ste veliko bogatstvo, no sanjate o kućici s bunarom. Gdje biste je smjestili?
Odrasla sam u stanu od 50 četvornih metara i kao djevojčici san mi je bio da nešto napravim, da budem samostalna, a to i jesam. Ali na kraju kada ispunite sve i kada kupite auto koji želite, prsten, pa bundu, pa onu torbu... i kada sve to imate i kada ujutro ustanete i pomislite na to da do WC-a imate 20 metara od kreveta ili da ste nešto zaboravili na trećem katu kuće, shvatite da sve to u srži nema smisla.
Kuća u kojoj živimo, dok je bila puna djece i njihovih prijatelja i gdje se svako jutro radio doručak za šestero djece i gdje se živjelo dinamično, imala je smisla. Sada je postala prazna. Smjestila bih se bilo gdje gdje ne bi čula buku automobila, bilo bi zgodno u neko selo kraj Beograda. A jednog dana starost ću, nadam se, dočekati u mirovini u nekom selu ili na Floridi, hodat ću u gaćama i neću razmišljati je li na meni svileni kućni ogrtač i jesam li našminkana. Želim živjeti opušteno i prirodno.
:: Sa suprugom, bivšim tenisačem Slobodanom Živojinovićem, upoznao vas je menadžer Raka Đokić. Ne krijete da je bilo dana u kojima ste poželjeli da svemu dođe kraj.
Kada ste više od 20 godina u braku nekad vam toliko padnu rolete da poželite da se nikada niste udali. Vjerujem da i njemu dolaze takvi trenuci, samo što on to ne izgovori već samo ode i kaže da ide na turnir, a ja ostanem s problemima. Ipak, oboje volimo obitelj i stabilno se volimo.
Nismo par koji će se u javnosti ljubiti i držati za rukice. Volimo govoriti da smo 20 i više godina u braku, ali da to nije ništa jako ozbiljno. Svađamo se i mirimo kao i svi, volimo male stvari, prijatelje i djecu na okupu, zajedno kuhamo i zezamo se na fin način da djecu naučimo da moraju izdržati i pohvale ali i ozbiljne šale na svoj račun. Dobra je ta naša priča.
:: Potječete iz BiH, jeste li u tijeku s uzavrelim društvenim događajima u toj zemlji?
Ja sam ex Jugoslavenka i porijeklom Bosanka koja je u svojem poslu imala tržište od 23 milijuna ljudi, plus inozemstvo.
Narod se digao na noge jer je gladan. Ako u obzir uzmete vrijeme od godine kada je rat stao i pogledate što su te zemlje napravile što se tiče infrastrukture ili otvaranja radnih mjesta, vjerujem da su mladi jedini koji su ispunili neki svoj zadatak, završili su škole, a pitaju se zašto.
Suosjećam s tim narodom i pitam se do kada. Ljudima treba posao, mladi su pametni i povezani na potpuno drugi način nego što smo bili mi. Oduvijek sam voljela Jugoslaviju, ne kao političku tvorevinu, već kao zemlju koja je imala šest republika i dvije pokrajine, kao preteču Europske unije.
Živjeli smo po sličnom principu. Ja sam ex Jugoslavenka i porijeklom Bosanka koja je u svojem poslu imala tržište od 23 milijuna ljudi, plus inozemstvo. A zamislite sada kada se kao kompanija svedete na pet ili sedam milijuna ljudi i radite posao s narodom koji je siromašniji 2014. nego što je to bio 1982. kada sam počela pjevati.
:: I vi jako dobro znate kako je biti gladan.
To sam doslovno proživjela kada sam otišla u Beograd studirati turizam i ondje provela šest mjeseci gladna. Sjećam se kako sam očajnički štedjela novac da mogu na ekskurziju u Kupare pokraj Dubrovnika. Jela sam kruh i jogurt, pa ako sam htjela slatko malo sam pošećerila. Jednog dana sam totalno pokisla i na košavi stajala na autobusnoj stanici, gladna i jadna, a uz noge mi se stisnuo neki mali pas. Drhtali smo od hladnoće, nebo je proparala munja i kao da mi je prosvijetlila mozak.
Rekla sam si: Nemam novca ni za knjige ni za hranu, od danas uzimam život u svoje ruke. Vratila sam se u Brčko i srela sastav s kojim sam kasnije i nastupala i rekla im: “Pjevačica vam je sjajna, ali ja sam bolja.” Saša Popović je podigao naočale i to je bilo to.
>>Lepa Brena na HRT-u izazvala euforiju: Trčali za njom po hodnicima
>>Lepa Brena na turneji u Hrvatskoj: Hajde da se volimo i svi zajedno zabavimo!
Gostovanje ove nazovi pevaljke je uvreda za hrvatski narod, za mladost koja je izginula u Domovinskom ratu, dok je ova osoba paradirala na sceni u uniformi sa crvenom beretkom. Nazalost, ozracje u Hrvatskoj je jos uvijek u velikoj mjeri jugonostalgicno, osobito potencirano izabranom vladom prije dvije godine. Hrvatska estrada i "H"TV su na ovaj nacin pokazali da se nisu ni za pedalj, nakon vise od dvadeset godina, odmakli od balkanske krcme. Sto su gostovanjem na istoku pokazali i brojni nasi " pevaci i pevaljke ". Zato jos vise cijenim Olivera i Misu.