Prošlotjedni summit Europske unije bio je prava škola kompromisna odlučivanja. Cilj je bio učvrstiti novčarsku stegu kako se ne bi zapadalo u krize poput posljednje koja je zamalo potopila euro; k tome, uspostaviti trajan sustav motrenja s ranim upozoravanjem i djelovanja ako se poneka zemlja članica nađe u teškoćama s plaćanjem. Novčarsku stegu – zabranu zaduživanja zemlje članice eurozone za više od 60 i proračunskoga manjka većega od tri posto BDP-a – propisao je još Pakt postojanosti i rasta (SGP) 1997. godine. Njezino kršenje trebalo je potaknuti Europsku komisiju da pokrene kazneni postupak koji završava globom.
No kažnjavanje je poslije, na zahtjev Francuske, koja je tvrdila da prekrute odredbe SGP-a ograničavaju gospodarski rast, de facto ukinuto. Trenutačan fond za pomoć zemljama s teškoćama u plaćanju – za Grčku, ali imajući na umu i klizanje Irske, Španjolske i Portugala – uspostavljen je u svibnju nategnutim tumačenjem članka 122 Lisabonskoga ugovora. On kaže da “Vijeće EU, na prijedlog Europske komisije, može pružiti novčanu pomoć zemlji članici koja se našla u ozbiljnim teškoćama zbog izvanrednih zbivanja izvan njezina nadzora”. No njemački Ustavni sud osporio je takav fond jer članak 125 kaže da se “ni Unija ni druga zemlja članica neće teretiti niti će preuzeti obveze ikoje zemlje članice”.
Ovaj su put njemački ustavni suci pristali zažmiriti na jedno oko, ali su upozorili da drugi put takvo što neće proći. Njemačka savezna kancelarka Angela Merkel počela je tada lobirati za izmjenu Lisabonskoga ugovora, kako bi se u njemu stvorio neosporiv pravni temelj zatreba li slično djelovati i poslije svibnja 2013., kada sadašnji fond istekne. Zatražila je i da se propiše “uređeni bankrot” zemlje članice kako vjerovnici ne bi neodgovorno posuđivali i još se kladili na propast pojedinih zemalja te da se zemljama prekršiteljicama uskrati pravo glasa. Tomu se usprotivio niz europskih čelnika, uplašenih da bi se za takvu promjenu moralo sazvati Europsku konvenciju, na kojoj bi se ponovno otvorila Lisabonskim ugovorom jedva zatvorena Pandorina kutija mnoštva suprotstavljenih nacionalnih interesa. Kako bi se tolike promjene u nekim zemljama prihvaćalo na referendumu, malo je vjerojatno da bi Irci glasovali za neizbježnu globu i uskratu glasa vlastitoj zemlji.
EK je predložio da se kažnjavanje učini automatskim. Predsjednik Europskoga vijeća Herman van Rompuy dodao je da kažnjavati treba već i one koji se približe najviše dopuštenome proračunskome manjku, a ne čine dovoljno da to klizanje zaustave. Prvo su se dogovorili Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy: ona je njemu popustila da kažnjavanje ne bude automatsko nego da se o njemu odlučuje u Vijeću EU, ali obrnutom kvalificiranom većinom koja bi bila nužna ne za prihvaćanje, nego za odbacivanje EK-ova prijedloga o globi. On je pak njoj popustio oko zahtjeva da se Lisabonski ugovor promijeni kako je tražila.
Onda je A. Merkel na summitu popustila i odustala od ukidanja prava glasa, a ostali su čelnici popustili i prihvatili promjene Ugovora. Poljaci su, ispred novih zemalja članica i Švedske, dobili za to popust da se izdaci za mirovinsku reformu ne uračunaju u proračunski manjak, a Britanci da se rast europskoga proračuna u 2011. ograniči na 2,9 umjesto na predloženih 5,9 posto. Van Rompuy je zadužen da, s EK, sve promjene – pravni temelj, uređeni bankrot, ranije kažnjavanje – sažme u najkraći mogući paragraf, kako bi ga se jednoglasno prihvatilo na summitu u prosincu, bez Europske konvencije. Poslije takve jednoglasnosti, njegova ratifikacija bila bi gotova stvar. Kao i hrvatskoga Pristupnoga ugovora, kojemu bi se taj paragraf pridodao.
EU=SSSR