Iako Ustavni sud nastoji što više ići putem koji u Strasbourgu probija Europski sud za ljudska prava, još jedan neugodan udarac upravo Ustavnom sudu stigao je ovih dana od Europskog suda. Kako to da je ustavna tužba Krunislava Olujića odbijena na Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a da je Europski sud utvrdio čak četiri povrede ljudskih prava?
Među njima čak i tako važno pravo, pravo da svakome sude – nepristrani suci? Olujiću je u postupku DSV-a povrijeđeno gotovo sve što se u jednom postupku može: nisu mu osigurani nepristrani suci, postupak je bio zatvoren za javnost, odbijen je sve i jedan svjedok kojega je predložila obrana, a na kraju je prekoračen i razumni rok, ponajviše na – Ustavnom sudu.
Očito je jaz između Europe i Hrvatske još prevelik kad je viđenje stvari tako jako različito. U presudi koja znači konačnu satisfakciju za nekadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda vidljivo je, dakle, da problemi u hrvatskom shvaćanju vladavine prava nisu nestali sa smjenom Ante Potrebice i Milana Vukovića. Problem je ostao, ako Ustavni sud ništa sporno nije našao u jednom od tako očito sramnih postupaka Državnog sudbenog vijeća pod ravnanjem Ante Potrebice.
Suci u Zagrebu, Željko Potočnjak, Ivan Matija, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol i Nevenka Šernhorst, nisu našli ništa sporno ni u tome što je disciplinski postupak održan iza zatvorenih vrata iako je sam optuženi Olujić tražio javnost. Čak je DSV objasnio da je postupak tajan kako bi se zaštitio sam – Olujić, a Ustavni je sud objasnio da je tu sve u redu jer zakon kaže da su disciplinski postupci protiv sudaca u pravilu tajni.
Takva cinična objašnjenja u Europi ipak nisu prošla, pa Europski sud ističe da je upravo zato što se postupak vodio protiv tako istaknute osobe te da se javno tvrdilo da je riječ o politički motiviranom postupku, bilo upravo u interesu optuženoga i u općem interesu da postupak bude javan.
Dakle, prema Europskom sudu, ni tako sročen zakon ne može biti pokriće za postupak DSV-a ako je riječ o propisu koji derogira tako važno ljudsko pravo: pravo da nam sude neovisni i nepristrani suci, pravedno, javno i u razumnom roku. U Hrvatskoj to Krunislav Olujić nije doživio i njegova karijera skrenuta je na posve novi pravac, s položaja predsjednika Vrhovnog suda morao je u odvjetnike.
Valja reći i da je prošli sastav Ustavnog suda, na čelu s Jadrankom Crnićem, prvu Olujićevu tužbu prihvatio i poništio prvi postupak DSV-a, koji je bio podjednako neobičan za pravnu državu. U tom postupku, naime, Ivan Milanović bio je prvo sudac Olujiću kao član DSV-a, a zatim se izuzeo i postao – svjedok u istom postupku! Taj sastav Ustavnog sud očito je davao nešto više svjetla u tadašnjim zacijelo težim okolnostima od ovih u kojima rade njihovi nasljednici, pod vodstvom Jasne Omejec.
Doduše, ni oni Crnićevi nisu se odvažili provesti stvar dokraja i vratiti Olujića na mjesto predsjednika Vrhovnog suda, gdje je već stolovao Milan Vuković, jer da je ovaj imenovan u zakonitom postupku. No, moguće je takvu odluku tumačiti i kao gestu nužne suzdržanosti, koja današnjem Ustavnom sudu u dobroj mjeri nedostaje.