Povjesničar dr. Jure Krišto odlično je upućen u komunističke optužbe o tobožnjoj podršci kardinala Stepinca ustaškom režimu i pokrštavanju pravoslavaca.
– Najprije treba razjasniti neke stvari. Pod utjecajem bivše jugoslavenske historiografije, a onda i hrvatske, zapravo se cijelo vrijeme upotrebljavao pogrešan izraz. Naime, Katolička crkva potpuno prihvaća krštenje obavljeno u Pravoslavnoj crkvi pa se ne može govoriti o prekrštavanju. A kad je riječ o tome da netko želi prijeći u Katoličku crkvu iz neke druge vjere ili crkve, u ovom slučaju Srpske pravoslavne crkve, tada Crkva inzistira na nekim bitnim stvarima. Prvo, prelazak odrasle osobe u Katoličku crkvu ili njezino krštenje mora biti slobodno, bez ikakve prisile.
Drugo, Crkva određuje uvjete. A što se tiče prelazaka iz jedne vjere u drugu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, riječ je o državnom projektu koji Crkva nije ni željela ni inicirala te se zapravo našla u neizvjesnoj situaciji. Postavilo se pitanje kako odgovoriti. U tom procjepu Stepinac i drugi biskupi najprije su pokušali reći što se mora obaviti da bi netko mogao prijeći u Katoličku crkvu, tj. mora biti upoznat s katoličkim vjerovanjem, mora biti potpuno slobodan i mora se, dakle, ozbiljno pripremiti za taj čin – objašnjava dr. Jure Krišto dodajući kako je kardinal Stepinac protiv toga prosvjedovao kod državnih vlasti, "ali je znao da neće moći bitno promijeniti državnu politiku pa je savjetovao svojim svećenicima da ljudima koji su tražili primitak u Katoličku crkvu zapravo objasne kako Crkva zna da oni to rade pod prisilom".
Kad prođe ovo zlo...
– Također, ako se od njih traži neki dokument da su promijenili crkvu, tada im ga župnici mogu izdati. Stepinac je znao govoriti: "Kad prođe ovo zlo, svatko će ići svojim putem i onako kako se želi opredijeliti" – kaže dr. Krišto, naglašavajući kako nitko nema precizne podatke koliko je ljudi prešlo na drugu vjeru.
– Pitate li u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, bit će ih stotine tisuća. Oni koji su se bavili brojkama zapravo su se uvijek ograničavali na pojedina područja ili na pojedine biskupije. Ja sam, recimo, istraživao za Šibensku biskupiju te sam u Kninu našao prvoklasne dokumente iz arhivske građe – riječ je o stotinu i nešto prelazaka. Država je preferirala prelazak u Katoličku crkvu iako su se muslimani bunili smatrajući da bi trebalo prelaziti i na islam. U nekim područjima u Bosni i Hercegovini bilo je to jedno od krucijalnih pitanja. Katkad se događalo da je cijela obitelj htjela prijeći u Katoličku crkvu, recimo kad se supruga vraćala na katoličanstvo – tumači dr. Krišto dodajući kako je sa Židovima bio "poseban problem s obzirom na to da ih je Katolička crkva tako htjela spašavati, uz argument da oni koji su u miješanom braku imaju pravo biti zaštićeni od Katoličke crkve".
– Ako bi prešli na katoličanstvo, tada Crkva ima pravo tražiti zaštitu za njih i da se na njih ne primjenjuju rasni zakoni – objašnjava Krišto.
– Bilo je i onih koji su odbijali suradnju, recimo general franjevačkog reda izrijekom je zabranio da franjevci sudjeluju u poučavanju onih koji žele prijeći s pravoslavlja na katoličanstvo. Franjevci su ispočetka htjeli surađivati s državom u tom smislu pa su se prijavljivali za poučavanje onih koji su željeli prijeći u Katoličku crkvu, a onda je to general reda pismeno zabranio. Međutim, unatoč zabrani, bilo je franjevaca koji su i dalje htjeli sudjelovati u poučavanju – kaže Krišto.
O odnosima Crkve i ustaških vlasti dr. Jure Krišto kaže kako je "Biskupska konferencija poslala ujesen 1941. dugačko pismo poglavniku Paveliću u kojemu objašnjava stajalište Crkve".
– Crkva inzistira da onaj tko želi prijeći u Katoličku crkvu mora to izraziti slobodnom voljom. Drugo, ne može nikakva institucija određivati način prelaska, ne može država određivati kako će netko biti instruiran, nego to čini Crkva. Prema tome, Crkva se postavila vrlo energično. Znala je da je to državna politika i to je bio jedan od razloga napetih odnosa između Stepinca i državnih struktura, a napose Pavelića. Poznato je da se Pavelić u svojim intimnim krugovima znao referirati na Stepinca vrlo pogrdno: „Onaj magarac". Ili je znao reći: „Neće meni onaj balavac propisivati kako se vodi država" – kaže Krišto dodajući kako "oni koji ne vole Stepinca kažu da je bio tvrd, da nije znao politički razmišljati, međutim, po mom sudu, on je imao izgrađen karakter i bio je potpuno odan svome katolištvu i Katoličkoj crkvi i htio je vršiti onakvu službu kako je mislio da ona mora izgledati".
– Znao je u svojim govorima vrlo oštro osuditi i nacizam, i rasnu teoriju, i postupke vlasti, dakle javno, u propovijedima. Golemo mnoštvo dolazilo je na misu u vrijeme NDH baš zbog njegovih govora, čak i oni koji inače nisu išli u crkvu. Osobno mi je to posvjedočio Vladimir Žerjavić, koji nije bio nikakav odan katolik, ali je išao zato da bi čuo što će se reći na Stepinčevo. Nešto slično kao što je Kuharić imao propovijedi u vrijeme komunizma. Dakle, od samog početka bili su vrlo napeti odnosi između nadbiskupa Stepinca i državnih vlasti, a napose Pavelića. Pavelić je tražio da prisegu ne položi na Stepinčeve ruke, nego je uzeo svećenika Cecelju – kaže Krišto.
Nacisti u NDH i tajne službe za Stepinca su koristili nekoliko izraza: vrlo odan Vatikanu, nepouzdan i prijatelj Židova.
– To pokazuje odnos tih krugova prema nadbiskupu Stepincu, koji ih je stalno kritizirao. U historiografiji se to nije dovoljno isticalo, no bili su to Stepinčevi javni prosvjedi – kaže Krišto pitajući se da "tko smo mi da kažemo – 50, 60 ili ne znam koliko godina poslije – kako se taj čovjek u takvoj situaciji trebao ponašati".
– To nije povijesni pristup. Treba smjestiti čovjeka u njegovo vrijeme i prostor i vidjeti u kojim se parametrima kretao. Stepinac je mnogo toga učinio. O tome su najbolje svjedočili njegovi suvremenici. Neki Židovi, kardinali, nunciji... govorili su o Stepincu da je bio najglasniji i najhrabriji čovjek tadašnje Europe – kaže Krišto, dodajući kako je kardinal Stepinac učinio mnogo dobra, npr. ponudio je židovskom rabinu da se preseli u nadbiskupski dvor i tako spasi sebe i svoju obitelj.
– Rabin nije prihvatio, ali je zamolio nadbiskupa da primi njegovu knjižnicu. Ta je knjižnica sačuvana i poslije rata predana židovskoj zajednici. Rabin je, nažalost, stradao u Auschwitzu. Bilo je mnogo njih koji su na suđenju htjeli posvjedočiti što je sve za njih Stepinac učinio, među njima i jedan pravoslavni svećenik iz Slavonije, no komunistički sud nije dopustio njihovo svjedočenje, kao ni mnogim Židovima – kaže Krišto objašnjavajući zašto Stepinac nije postao Pravednik među narodima.
Spasio je mnoge Židove
– Neki Židovi kazali su mi da je poslije 1990. u Yad Vashemu, koji dodjeljuje to odlikovanje, bio vrlo jak srpski lobi. Od tada su se prilike promijenile pa bi taj postupak trebalo opet pokrenuti. Gotovo sam siguran da bi sada jedva dočekali da netko ponovi peticiju za obnovu procesa. Međutim, za katoličku zajednicu to zapravo više nije relevantno. Stepinac je proglašen blaženim, a uskoro će biti i svetac. No to bi moglo biti svojevrsno iskupljenje za Yad Vashem, koji nam je svojedobno obrazložio kako se iz dokumenata koje smo poslali ne vidi da je Stepinac izlagao vlastiti život u spašavanju drugih. Priznaju da je spasio mnoge Židove, ali to nije bilo dovoljno jer, kažu, nije bio u opasnosti. Argument je uvijek bio: pa ne bi on mogao onako kritizirati vlast da vlast ipak nije bila uz njega ili da on nije bio uz vlast. Takav je argument neprihvatljiv – kaže dr. Krišto.
O odnosu Stepinca prema komunističkoj vladi kaže da je bio jednak odnosu prema vlastima u NDH.
– Ponašao se jednako kao što se ponašao u vrijeme NDH. Dakle, nije oklijevao kritizirati postupke komunista: prosvjedovao je protiv ubijanja, protiv logora, kažnjavanja, ubijanja svećenika i časnih sestara, protiv besmislenih suđenja i dakako da im je bio previše opasan. Nisu mogli ništa drugo nego pokušati ga ušutkati. Tito je molio nuncija da ga makne iz Zagreba jer, kad bi on otišao iz Zagreba, tada bi njima stvari bile mnogo lakše. Međutim, Sveta Stolica ne funkcionira po nečijem diktatu pa je poručila: Ne, on je nadbiskup. Ako želi ići s nadbiskupske stolice, on to može. Međutim, što se nas tiče, on svoju dužnost obavlja sasvim lijepo, dobro i korektno, pa prema tome nema nikakva razloga za njegovo micanje.
A sam Stepinac odgovarao je komunistima: „Ja neću ići od svoga naroda. Mogu me ubiti, ali ja ne idem. Mogu me odvesti samo prisilno, ja tomu ne mogu ništa" – kaže dr. Jure Krišto.
>> Komunisti su otrovali kardinala Stepinca, za to postoje dokazi
stotonizacija kardinala stepinca je isključivo rezultat komunističke propagande i pokušaja rušenja katoličke crkve u hrvata. stepinac je samo jedna u nizu žrtava hrvatskog naroda kojega se pokušavalo prikazati kao produkt ustaštva, a ustaštvo kao jedini i prvi projekt neovisne hrvatske države. mnogi zaboravljaju da je hrvatska do ulaska u jugoslaviju bila ravnopravna članica te tvorevine, a stepinac je bio žestoki kritičar načina rada ustaškog režima. čak i manolić tvrdi kako su njegove poslanice čitane među partizanima (koji su većinom bili kršćani i nepartijski kadar). a to što je srbima u interesu hrvatsku i hrvate prikazati kao "genetički genocidne", to je opće poznata stvar, koja traje već više od stotinu godina. zaboravalju samo kako je sukob tek počeo njihovom objavom članka/programa "Do istraga vaše ili naše", u kojima su najavili istrebljenje hrvatskog naroda ukoliko ne poklekne velikosrbskim težnjama