Mještani malenoga britanskog otočića Sarka nakon gotovo pet stoljeća
dogovorili su se napraviti velik korak naprijed: odlučili su uvesti
demokraciju. Gotovo petsto glasača ponosno je izašlo na biračka mjesta
i izabralo svoje predstavnike koji će zamijeniti veleposjednike ili
moderne feudalce. To se zove vladavina naroda – demokracija. Prvi
udarac mladom poretku odmah nakon objave rezultata zadala su braća
Barclay, stvarni vlasnici otoka. Povući će svoj novac s otoka,
podijeliti stotinjak otkaza zato što demokratska volja otočana nije
izabrala njihove kandidate. Visoka je to cijena političkog izlaska iz
mračnoga srednjeg vijeka.
Veze Hrvatske i Sarka vrlo su slabe, gotovo da i ne postoje, pa je
razumljivo što nitko odozdo nije tražio savjet malog, ali ponosnog
naroda koji ima poučnih iskustava s demokracijom, a uz to i vrlo živo
pamti doba feudalizma. A da jest, on svakako ne bi bio da se ide u
izbore. U najmanju ruku, glasio bi da dobro razmisle prije nego što
potroše puno novca da izaberu nekoga tko već posjeduje otok – ili još
gore – da ga ne izaberu.
Nama je u povijesnome sjećanju vrlo živ slučaj Franje Tahija koji je
sinonim feudalne vladavine i njega i njegovih “kolega zemljoposjednika”
nad Hrvatima, a i kmetovski mentalitet dugo se zadržao u odnosu prema
vlasti i vlasnicima. Heroj naših prostora je Matija Gubec, navodno je
bio jedan od bogatijih kmetova seljaka kojemu je bilo puno davati
desetinu vlasniku, slično i Crkvi, pa je vilama krenuo u revoluciju
protiv takva poreznog sustava.
Da je kojim slučajem imao glasačko pravo, kao ovi na Sarku, vjerojatni
bi izabrao svoje predstavnike u vlasti, a Tahi bi postupio isto kao
braća Barclay – podijelio bi otkaze i oduzeo pravo na rad, možda i
ponavljao izbore sve dok se ne izaberu zadovoljavajući zastupnici. U
svakome slučaju, sve bi ostalo po starom, ali bez žrtava.
Da je kojim slučajem netko odozdo zvao i tražio savjet, svakako bismo
mu rekli koliko nas ta demokracija košta, koliko imamo saborskih
zastupnika na doživotnom izdržavanju, koliko županijskih, gradskih i
općinskih vijećnika hranimo i oblačimo, koliko se ponosimo time što
živimo “vladavinu naroda” unatoč tom vrlo skupom sportu jer znamo da i
iluzija o tome da baš mi odlučujemo vrijedi svake potrošene kune. Da
smo im bili savjetnici, možda bismo im rekli da im izbori nisu prijeko
potrebni jer vlasnici i gazde ostaju vlasnici i gazde te da je ipak
komotnije živjeti u feudalizmu s poslom i plaćom nego u demokraciji bez
prihoda.
Ostala bi i poneka pouka i za nas, u prvome redu omraženi Tahi ne bi
više bio tako nehuman sa svojom desetinom jer danas plaćamo pet
desetina. Možda bismo se zainteresirali za povratak u neku vrstu
humanoga feudalizma, za obnovu kakve kneževine, poput monegaške, u
kojoj se vlast, istina, ne dobiva na izborima, nego nasljeđivanjem, ali
možda bi nam odgovarao kakav prosvijećeni plemić...
Uz malo mašte nije teško zamisliti Hrvatsku kao feud ili točnije
Hrvatsku kao zemlju s nekoliko feuda. Primjerice, Todorić kao
zemljoposjednik od Zagorja do Dunava; njegov kolega Jambo u Dalmaciji,
obali i zaleđu; Mudrinić feudalac vlasnik svega zraka od Dubrovnika do
Vukovara, a Kerum je kralj svih trgovačkih blagajni, i tako još njih
nekoliko. Umjesto izbora, složno društvo vlasnika zemlje, mora, vode i
zraka dogovori se što je najbolje za sve, ukine preskupe institucije
(jer tako i tako ključne odluke donosi samo nekoliko ljudi), smanji
poreze i ostavi više narodu da mogu trošiti više... Ili ipak ne. Sve
saborske mirovine nisu ništa prema pravu na izbor, prema pravu na svoju
vlast ma kakva ona bila, prema pravu na otpor samovolji bilo koga pa i
modernih feudalaca.
KOMENTAR
Feudalizam ili demokracija
