Na press-konferenciji uoči zagrebačkog koncerta u dvorani Lisinski 1997. godine jedan je domaći novinar pretenciozno upitao Nicka Cavea hoće li tu večer nastupiti kao “good son”, “Henry” ili “boatman”. Aludirao je na Caveove metamorfoze, igrajući se pojmovima iz naziva njegovih albuma. Cave ga je samo pogledao, posprdno rekao “wow, koliko ti je trebalo da smisliš to pitanje?” i pogledom zatražio novog sugovornika. Pitanje je bez sumnje artikulirano jadnjikavo, iako teza stoji: Cave je već do tada promijenio nekoliko autorskih i izvođačkih karaktera, a od 1997. i puno više njih.S toliko kompleksnim i upečatljivim glazbenikom i pjesnikom nije nimalo čudna pompa koja ovih dana vlada oko pseudodokumentarca “20.000 dana na Zemlji” koji želi prikazati tko je Nick Cave (danas) i kako izgleda jedan dan u njegovu životu. Premijerno prikazan u siječnju na festivalu u Sundanceu, gdje je dobio nagradu za režiju i montažu, film kreće u distribuciju u rujnu, a ovih ga je dana i naša publika imala priliku vidjeti u Motovunu.
Kroz niz fikcijskih, ali improvizatorskih scena redatelji Iain Forsyth i Jane Pollard pokušavaju prikazati kakvo je Caveovo “današnje stanje uma”. Naglasak je na “današnje” iz već opisanog razloga: Cave je danas gotovo glazbeni činovnik, čovjek koji svakoga dana odlazi u svoj ured na obali u mondenom dijelu Brightona (nešto kao lokalna verzija američkog Malibua), gdje piše pjesme gledajući valove i opisujući njihove pokrete. Veliki je to pomak u odnosu na narkomanskog avangardista iz vremena post-punk-noise benda “The Birthday Party” i ranih albuma s Bad Seeds čijoj je mračnoj i uznemirujućoj atmosferi više pogodovala boemština i dekadencija Berlina. No, ono što je izuzetno važno za “20.000 dana na Zemlji” jest to da je “današnje” stanje Cavea drukčije, ali umjetnički jednako značajno i upečatljivo. Osobito to vrijedi za posljednji album “Push The Sky” (2013.) tijekom čijeg je nastanka film snimljen.
Naime, introvertirani i meditativni “Push The Sky Away” možda nije jedan od najrazvikanijih Caveovih albuma, ali po uvjerenju autora ovoga članka jedan je od tri, uz “Firstborn is Dead” (1985.) i “The Boatman’s Call” (1997.), autorski najujednačenija, emocionalno najubitačnija, najudarnija i najprofinjenija albuma. Cave je narator u filmu, namjerno ne baš ugodan i simpatičan, a tijekom prikazanoga dana gledamo ga kako se povjerava psihijatru, razgovara s pomalo naivno iskrenom Kylie Minogue koja priznaje da se najviše plaši toga da bude “zaboravljena i usamljena” i prvi put nakon razlaza razgovara s Blixom Bargeldom o razlozima njegova odlaska. Kao što je poznato, Bargeld je odluku o napuštanju Bad Seeds donio tijekom nastanka albuma “Nocturama” (2003.), nakon punih dvadeset godina suradnje s bendom, a nju je, bez puno objašnjenja, priopćio tek mailom. Otad su se Cave i Bargeld sreli i popričali tek za potrebe snimanja ovoga filma koji u kraćoj verziji objašnjava ono što je Bargeld pred kamerama opisao puno šire: kazao je da je taj album bio toliko drukčiji od svega zbog čega se isprva priključio bendu da mu je to tjeralo suze na oči. Cave priznaje da se ni drugim članovima benda nisu sviđale pjesme s “Nocturame”, ali njemu nije nikakav poticaj raditi albume kakve je već snimio. Freudovski psihoanalitičar pak kojem se povjerava nije osoba kojoj se inače povjerava, čovjeka je prvi put sreo u životu na setu, da bi se razgovor protegnuo i na sljedeći dan.
Jedno je sigurno – osim što je Cave osoba, on je u velikoj mjeri i mit koji daje posebnu auru njegovoj glazbi i stihovima, a takav ostaje i nakon ovoga filma. “Good son”, “Henry”, “boatman”, “Lazarus”...? Tako svejedno. Ako bismo ga i definirali danas, sutra je već netko drugi.
>> Pogled u intimu genijalnog Nicka Cavea na Motovun film festivalu
