Ne prestaje se raspredati o imenovanju zagrebačke ulice po sviraču i pjevaču Milanu Mladenoviću, članu nekad poznatog VIS sastava iz Beograda. Osvrti na taj povijesni događaj u mnogo se čemu razlikuju, primjerice u tretmanu M. M.-ove ovisnosti o drogi, u opisu njegovih obiteljskih korijena i veza sa Zagrebom ili u procjeni njegovih glazbenih zasluga, ali u jednome se više-manje svi slažu: da je ulica dodijeljena beogradskom tamburašu svojevrsno ne-mjesto. Ne zbog toga što je nevelika, zabačena, neugledna i navodno slijepa, nego zbog toga što se nalazi u neposrednoj blizini gradskog smetlišta u Jakuševcu, ma, zapravo, kako se na nekim stranama pretjerivalo, na samom odlagalištu smeća!
Kao da ništa neki gradski lokalitet ne može tako uniziti kao blizina smetlišta! Narkoman na uličnoj ploči? Ne smeta, i narkomani su nečija djeca, braća, roditelji. Alkoholičar? Dajte, nemojte, pa toliki su veliki ljudi voljeli zagledati čašici u dno. Hrpa smeća? E, jok, to ne može. To je toliko neprihvatljivo, da bi bilo najbolje ulice i trgove, škole i dječje vrtiće u blizini smetlišta – a to je u ovome slučaju pola Novog Zagreba – ostaviti neimenovane. Ili ih sve poukidati, pozatvarati! Kad već smetlište mora biti to što jest – smetlište, ne moraju se njegovom blizinom kompromitirati časne ličnosti s uličnih ploča. Obični građani još i mogu živjeti nedaleko od smetlišta, ali po kvartovima u kojima se za ljetnih vrućina zna osjetiti vonj nezbrinutog smeća isticati imena zaslužnika, to nije primjereno.
Malo pretjerujem, ali ne previše, jer ovaj neobični slučaj s Mladenovićevom ulicom u Jakuševcu otkriva ozbiljan društveni nesporazum. Nije riječ o ovakvoj ili onakvoj politici “gospodarenja otpadom”, o sposobnosti ili nesposobnosti gradske vlasti da organizira prikupljanje, odvoz i zbrinjavanje onoga što svakodnevno u najlon vrećicama iznosimo iz stanova i bacamo u kontejnere (i dobro plaćamo), nego o odnosu prema smetlištu kao prema sramotnom mjestu, odnosno o shvaćanju smeća kao neke vrste elementarne nepogode izazvane djelovanjem vanjskog neprijatelja.
Bio sam u malom austrijskom mjestu nedaleko od Graza, u kojem se zbrinjava sav gradački otpad. Bilo je to usred ljeta, za velike vrućine, ali nigdje se nije osjećao nikakav smrad. Dapače, cijeli je gradić mirisao po cvijeću koje je bilo posvud zasađeno. Ne računajući poneki natovareni kamion iz Graza, smeću nije bilo ni traga ni glasa. Da, riječ je o savršenoj organizaciji zbrinjavanja otpada, ali još više o onome što je toj organizaciji prethodilo i što ju je omogućilo, a to je odnos Austrijanaca prema vlastitom smeću. Za njih ono nije kazna Božja, nego obična, svakodnevna obveza. Oni se ne čude svome smeću kao što se hrvatske pure čude svome dreku, nego se o njemu jednostavno brinu. Pred ulazima u njihove zgrade ne stoji jedan spremnik za otpad, nego niz spremnika za razvrstavanje onoga što se odbacuje. Tako je i drugdje po Europi: što je zemlja bogatija, više se brine o otpadu, svjesnija je njegove vrijednosti i manje se zgraža nad ulicama u blizini deponija.
Prezir prema odlagalištu otpadaka nije daleko od prezira prema odbačenom čovjeku: naši fini nosovi (bivših rokera) i od prvog i od drugog okreću glavu, uvjereni da ono što ne vide i ne postoji. Sve što sam napisao može se sažeti u parafrazu: Reci mi što misliš o smetlištu, pa ću ti reći tko si.
Po smeću se određuje standard. Što više imaš smeća veći ti je standard. A da se i unovčiti. Tko baca smeće po šumama je idiot, zbrinjavanje smeća je vrlina, Deponije moraju seliti iz grada i svrsishodno zbrinjavati.