Revolucija nježnosti možda je najznačajniji izraz pape Franje za sedmodnevna boravka u Brazilu na 28. međunarodnim danima mladeži u Rio de Janeiru. Teško je izdvojiti neki, od gotovo lavine važnih citata, ali se sigurno može postaviti pitanje hoće li se Katolička crkva moći osloboditi navika i postati promotorica vjere umjesto kontrolorke vjere, kakvom ju je Franjo nazvao.
U govoru kardinalima, biskupima i svećenicima papa Franjo pozvao je na stvaranje Crkve koja neće biti hladna i zarobljenica svojih rigidnih izraza, mora pratiti ljude i “slijediti gramatiku jednostavnosti”. Gramatika jednostavnosti, evo drugog izraza. Papa upotrebljava jake riječi, shvatljive svima. Ne sviđaju mu se zastarjele doktrinarne rečenice. Zapravo, onaj tko poznaje bolje neku materiju, taj upotrebljava jednostavne izraze, zna objasniti složene misli. Njegove upute kardinalima i biskupima njegov su program za Katoličku crkvu 21. stoljeća u kojoj ona neće prstom upirati na neku osobu zato što je homoseksualac. To je jasno kazao u zrakoplovu tijekom razgovora s novinarima. Nečija (seksualna) sklonost ga se ne tiče. Kaže, tko je on da o tome sudi. Lobi, naprotiv, bez obzira na to kakav bio, financijski, ekonomski, masonski, poslovni, građevinski, pa dakle i homoseksualni, uvijek je zlo. Nečija sklonost ne nanosi nikome nikakvo zlo. Kako se protiv zla treba boriti? Zlo je naša prošlost, kazao je Franjo i poručio mladima da vjerovanje u Isusa znači pobjedu nad zlom jer ono nikad nema posljednju riječ.
Isus se ujedinjuje sa šutnjom žrtava nasilja koje ne mogu vikati jer su nevine i bez obrane. Isus se ujedinjuje s obiteljima u teškoćama jer plaču zbog gubitka djece ili zato jer su im djeca pod utjecajem droge. Isus se ujedinjuje sa svim osobama koje pate zbog gladi u svijetu, a svakog dana bacaju se tone i tone hrane. Isus se ujedinjuje s onima koji su proganjani zbog vjere, ideja ili jednostavno zbog boje kože. Isus se ujedinjuje s tolikim mladima koji su izgubili povjerenje u političke institucije jer vide egoizam i korupciju ili su izgubili vjeru u Crkvu, pa čak i u Boga zbog nekoherentnosti kršćana s evanđeljem.
Da, mnogi mladi su izgubili vjeru, ali zbog okoštale Crkve, pa u gotovo dramatičnom govoru kardinalima i crkvenjacima poručuje kako se Crkva ne smije udaljiti od jednostavnosti jer ako to učini gubi, one “koji nas više ne shvaćaju”. Tko su ti koji više ne razumiju govor Crkve? Oni koji su se udaljili nakon što su se prepustili iluzijama drugih prijedloga, koji smatraju kako im Crkva ne može ponuditi ništa značajno i važno.
Možda se Crkva, kaže Franjo, previše udaljila od njihovih potreba, možda nije sposobna odgovoriti na njihove zabrinutosti, možda je previše hladna prema njima, možda je dovoljna sama sebi, možda je zarobljenica vlastitih rigidnih jezika. Više puta ponovio je kako Crkva, dakle biskupi, sami sebi daju preporuke, odnosno postavljaju se kao oni koji zapovijedaju, a ne kao promicatelji vjere. Crkva treba izaći na ulice, također je jedna od ključnih rečenica. Kao što su se političari zatvorili izvan i iznad društva, tako su se i biskupi zatvorili unutar crkvenih zdanja, a žale se kako u crkve dolazi sve manje vjernika te raste broj ateista. Ne smije se žaliti jer se tako “povećava nezadovoljstvo”, poručuje Franjo. Žalopojke su kao bumerang, još jedan važni izraz. Danas nisu potrebne žalopojke, potrebna je Crkva koja će hodati uz ljude, kaže papa Franjo i onda postavlja vrlo izravno pitanje: “Jesmo li još Crkva sposobna zagrijati srca?”
“U današnjem svijetu se ide za onim što je brže, a ipak postoji očajna želja za mirom, rekao bih nježnošću”, kaže papa i za to je potrebna Crkva koja neće biti pregažena jurnjavom za učinkovitošću. Treba znati biti “spora” kako bi strpljivo slušala i ponovno sastavila. Crkva ne smije osuđivati i prozivati hladnom doktrinom, poručuje Franjo.
Koliko su i hoće li oni razumjeti poruke, odnosno zar je bilo potrebno da Franjo kaže ono što bi Crkvi trebao biti temelj – da bude uz ljude i ne osuđuje ljudske sklonosti, mane, nego da im pruži pomoć u izlasku iz noći u kojoj lutaju. Ovakav govor o stanju u Crkvi nismo dugo nismo čuli, prije svega jer poziva na revoluciju nježnosti.
