Franju najviše vole, Mesića nisu mogli smisliti, a Josipovića izuzetno cijene. Riječ je o Hrvatima izvan Republike Hrvatske, ne klasičnoj dijaspori ili iseljenicima, nego Hrvatima koji žive u drugim zemljama koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije. Po čemu je to Ivo Josipović zaslužio njihovo veliko poštovanje u samo tri i pol godine svoga mandata kada je na prošlim predsjedničkim izborima u izbornoj jedinici za dijasporu dobio gotovo tri puta manje glasova od tadašnjeg protukandidata Milana Bandića?
Politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH u predsjedniku Josipoviću, koji im nije blizak ni po stranačkoj a ni ideološkoj pripadnosti, dobili su iskrenog prijatelja koji je, čim je postao predsjednik, svojim obilaskom njihovih ognjišta u cijeloj BiH pokazao da je “i njihov predsjednik”. Nije stao na simboličnoj razini te državničke geste, nego se potrudio da od njih samih čuje probleme iz stvarnog i političkog života. Došao je među svoj narod, saslušao ih i vidio s kakvim se problemima suočavaju te shvatio kako su se hrvatske politike prije njega prema bosanskohercegovačkim Hrvatima na Pantovčaku, ali i Markovu trgu, krojile na osnovi stereotipova koji su godinama stvarani u hrvatskoj javnosti.
Njihove priče o trećem entitetu nije doživio kao pokušaj rastakanja BiH, nego je dao do znanja da i tu mogućnost ne treba odbaciti ako bošnjačka strana nastavi s majorizacijom Hrvata i umjesto njih i dalje im bude birala političke predstavnike po svome kriteriju. Otkako su vrata predsjednikova ureda na Pantovčaku postala otvorena za Hrvate iz BiH, percepcija njihove politike i zahtjeva za očuvanje konstitutivnosti u toj državi dramatično se promijenila ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH. Ono što je predsjednik Josipović učinio za Hrvate iz BiH u prvom dijelu svog predsjedničkom mandata, to je ovih dana svojom “balkanskom turnejom” od Crne Gore, Makedonije i Kosova uradio za hrvatske nacionalne zajednice u tim zemljama.
Zato, svi koji zlobno tumače ovu njegovu balkansku turneju kao bijeg od prošlotjedne vruće političke svakodnevice u RH, grdno griješe. U svakoj od tih zemalja predsjednika Josipovića dočekali su jednako srdačno građani, politički predstavnici i tamošnja oporba kao predsjednika zemlje koja im može pomoći i koja više nije u “njihovu tamnom vilajetu”, nego je članica europske zajednice država o kojoj oni, što god mi u Hrvatskoj mislili o tome, još uvijek samo sanjaju. Josipović je svuda jasno i glasno rekao kako u RH sve nacionalne manjine i zajednice uživaju prava po najvećim europskim standardima, čime je “prisilio” i tamošnju javnost da upitaju svoje predsjednike kako će se riješiti položaj Hrvata u tim zemljama.
Pred njim je u Crnoj Gori predsjednik Vujanović Hrvatima obećao kako će se uskoro donijeti zakon o povratu oduzete imovine u bivšoj državi, u Makedoniji se pričalo o mogućnosti unošenja hrvatske nacionalne manjine u makedonski ustav, a na Kosovu je predsjednica Atifete Jahjaga najavila da će uskoro malobrojna hrvatska zajednica postati ustavna kategorija i dobiti svog predstavnika u Skupštini Kosova. Prije Josipovićeva dolaska u te zemlje o položaju tamošnjih Hrvata nitko nije tako glasno progovarao i od tamošnjih visokih predstavnika dobio tako jasna jamstva. Da se Josipović i njegov ured na Pantovčaku o Hrvatima izvan Hrvatske ne brinu samo uoči turneje moglo se bjelodano vidjeti i čuti u Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu, od tamošnjih predstavnika koji su javno pred nazočnim mnoštvom zahvaljivali najbližim Josipovićevim suradnicima što su im uvijek bili dostupni i pomagali im kad god su im se obratili za pomoć.
