Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta teatralno su, točno u ponoć,
nakon trideset četiri dana blokade svog fakulteta, javno priznali ono
što je ostalima već danima bilo više nego jasno – gotovo je.
Nakon što im je izostala masovnija podrška kolega s drugih fakulteta na
vlastitom ali i ostalim sveučilištima, nakon što su brojke kazale da u
prosvjedima u najpovoljnijoj procjeni sudjeluje manje od 3 posto
studentske populacije, nakon što su od nedefiniranih, vrlo nejasnih i
nekima apsurdnih zahtjeva odustali i oni koji su ih na početku
podržali, a “knjiga spala” samo na njih, buntovnike s Filozofije,
stiješnjene i upozorenjima vlastitih profesora da im u pitanje mogu
doći ispiti i godina, studenti su pokleknuli.
Poslije predstave koju su izveli i činjenice da su veliku većinu svojih
kolega na Fakultetu, potpuno indiferentnu za njihove aktivnosti, doveli
u situaciju da će morati nadoknađivati propušteno, treba podvući crtu i
reći što su dobili. Kratko i grubo rečeno – ništa. Ili blaže kazano –
vrlo malo, tek obećanje da će radna skupina, u kojoj će biti i
studentski predstavnici, raditi na definiranju kriterija po kojima će
pojedinci studirati besplatno, a studirali su i do sada.
Da im je rezultat mršav, nije ni čudo kad su umjesto njih, studenata,
govorili oni koji studenti već odavno nisu, kad su umjesto svog vođe
pustili da ih vode drugi, kad su od početka njihovi zahtjevi većini
bili nedefinirani i nerazumljivi, a onima koji su ih razumjeli –
nerealni, iracionalni i neprihvatljivi...
Takvima studenti su dali šlagvort ustrajavanjem da studij bude
besplatan za sve, pa čak i za one koji, rečeno starinski, gube godine
ili po novom ne skupe dovoljan broj ECTS bodova. Kad bi studij bio
besplatan za sve, onda kvote na Pravu ili primjerice Filozofskom
fakultetu ne bi brojile više od tisuću brucoša nego možda polovinu ili
čak trećinu toga... jer bi država, bolje rečeno porezni obveznici,
plaćali koliko bi se procijenilo da ih društvu treba...
Uostalom, tzv. studij za osobne potrebe, (uz plaćanje) uveden je upravo
zbog onih koji se svojim rezultatima nisu izborili za besplatan, a
željeli su na fakultet. Model koji je (sve do sada) odgovarao
studentima zdušno su prihvatili i fakulteti jer im je donosio golem
novac. Kad se sve zbroji, jasno je da se organizacija sustava visokog
obrazovanja mora promijeniti, da se u izvrsne mora ulagati puno više
nego do sada, ali i da oni koji to nisu, trebaju za svoje želje i
zabavu, pa ako je to i studij – zašto ne – platiti punu cijenu, a ne
participaciju. Hoće li za to uzeti kredit (koji svakako treba uvesti)
ili će im plaćati roditelji, njihova je stvar.
Napokon, moramo naučiti da znanje, i ako nije roba, ima svoju cijenu.
Ali prije svega moramo znati da nas najviše košta cirkus u kojem su
svoju cirkusantsku ulogu maestralno odigrali svi – studenti, dekani,
rektori i ministar obrazovanja.
U POVODU