Dvadesetpetogodišnji muškarac viđa ženske osobe na ulici, u kafićima i na televiziji, dvadesetpetogodišnjem muškarcu se ženske osobe sviđaju, i dvadesetpetogodišnji muškarac ih ponekad zamišlja u svom krevetu. Dvadesetpetogodišnji muškarac je dobar vjernik, sretan je što postoji i zahvaljuje Bogu što ga je stvorio, pa ipak postavlja pitanje dežurnom teologu Glasa Koncila koje ga nesumnjivo mori: “Ima li seksa u raju, i sličnih seksualnih zadovoljstava?”
Vjerujem, većini ljudi prvo dođe da se dobro nasmiju. Međutim, ako ste imali sreće i s jednim profesorom za života, barem ste jednom čuli rečenicu da nema glupih pitanja ili da je dobro postavljeno pitanje već pola odgovora. Ako za potrebe ovog malog teološkoseksualnog traktata odbacimo mogućnost da se netko s dežurstvom Koncila dobro našalio, ili da je ćudoredna redakcija sama smislila urnebesno tipsko pitanje, pogledajmo koja nam se moguća saznanja nude iz pitanja i odgovora.
Za našeg čitatelja i vjernika, nažalost, nema puno dobrih vijesti. Kao i mnogi, i on je prispodobu o vječnom užitku shvatio doslovno, u obliku uzastopnih serijskih orgazama u predjelima raja, koje će uživati vječno nakon što istrpi prosječnih sedamdesetak godinica. Odgovor na pitanje zašto je momak tako tupavo doslovan u zamišljanju onostranog krije se u formulaciji dežurnog teologa koji mu daje pregršt savjeta i očinski ga blago kori.
Svi natrag u špilju
“Moglo bi Vam se dogoditi da i dalje živite nezdravu maštu, koja će se pretvoriti u bijeg, u gubitak vremena i rasipanje energija u sanjarenju kraj otvorenih očiju, a što je još gore, moglo bi Vas dovesti do načina razmišljanja koji degradira spolnost, ne poštujući je.”
Ovo zloguko proročanstvo prenijeli su mnogi mediji, pa čak i u regiji, ali na moju veliku žalost nisu izdvojili točnu fascinantnu formulaciju koja slijedi u nastavku odgovora. Osim jasnog stava da Mi mislimo kako ste Vi na krivom putu, Mi upozorava čitatelja da obvezno pripazi na “higijenu mašte”. Ovaj biser među oksimoronima svakako zaslužuje razmatranje. Što je to higijena mašte i kako se ona provodi? (zapitao bi se duboko zamišljen moj legendarni profesor filozofije Branko Despot), teolog ne daje ni u naznakama, pa kao i obično ostavlja nas da se u mraku pozabavimo tim misterijem na kojem temelji spas duše. Iz pitanja i odgovora jedino je jasna veza između ispiranja mašte i doslovnog shvaćanja rajskih nagrada. Sve dobro ispolirano vodi ravno u doslovnost.
Nažalost, moja neredovito higijenizirana mašta odvodi me daleko u prljave zakutke dok pokušavam zamisliti svijet u kojem se ta higijena dosljedno provodi. Asocijacije su dakako kaotične i nesređene kako i priliči nečistoj mašti. Recimo, da se higijena provodila, uvjerena sam da se nikada nitko ne bi usudio maštati o tome da ljudi lete nebom, da muškarci i žene u nekom prljavom svijetu postanu ravnopravni, da ih ne guta plamen zbog navodnog vještičarenja, da im se ne sasuši kralježnica u prakticiranju zdravog razvoja u pubertetu, da se voze na kotačima u papamobilu, da naprave tiskarski stroj koji će tiskati katolički tjednik, da vide okrugli planet iz svemira, da se bave umjetnošću kao krajnjom antihigijenskom radnjom koja oplemenjuje živote ove vrste, koja nam pruža mogućnost da oslikamo, opjevamo, odsviramo, odglumimo sve ono što bi izmaštani raj mogao biti. Ovih nekoliko nasumično odabranih tekovina civilizacije nekada su bile samo plod prljave mašte. Dosljedno tome higijena mašte dovodi do toga da bi nas, ako bi ne daj Bože bila prakticirana, i dalje držala u špilji ili na drvetu. Ili, ako baš inzistirate, tražila bi preciznije podatke o prvoj podjeli rebaraca. Ovako, pustimo mašti na volju i od jednog, lako nastanu dva.
U izjavama onih koji postavljaju standarde higijene može se primijetiti još jedna zanimljiva pojava kod tumačenja nedokazanih i nedokazivih fenomena kao što su raj, a to je kontradiktorno gledanje na problematiku najintimnijeg dijela nas, naše mašte.
U već pomalo zaboravljenom slučaju velečasnog Marka Tomušića iz Berka koji se samozadovoljavao na videovezi odjeven u sadomazo odjeću mašući s umjetnim penisima, kada je snimka izašla u javnost nerado se morala oglasiti i njegova sisačka biskupija. Javnost je ipak tražila opravdanje, budući da su se u maštarijama spominjali i dječaci s vjeronauka. Pomalo iritirani interesom zlonamjernih medija, nevoljko i kratko su se oglasili poručujući novinarima neka sami preispitaju svoj odnos prema sablažnjivom, istakavši da nedoličan postupak na internetu nije učinjen ni pred jednim vjernikom nego u velečasnikovoj sobi, unutar njegova četiri zida. I što ćemo sad?
Dvostruki kriteriji čistoće
Jedni imaju pravo na svoja četiri zida, na puštanje mašti na volju o dječacima s vjeronauka, a da nikada javno ne budu prozvani za prljavštinu iz vlastitih redova. Malo podsjećaju na one skupe čarobne krpe koje vam podvale na Top Shopu za najprljaviju masnoću a koje se same nikad ne zaprljaju, ma što radili, zbog čina zaređenja zadržavaju sposobnost da ostanu čisti.
A vrag je i taj internet. Iz jedne dosljedne doktrine koje se drži Katolička crkva, kratkom pretragom nedavnih izjava velikodostojnika proizlaze nepomirljive razlike. Ono što je nedopustivo zabrazdjelom 25-godišnjaku kao maštanje o ženskim osobama bez provođenja higijene, što svaku svoju erekciju mora opravdati i za nju položiti račun, nigdje i nikako se ne dovodi u istu ravan s onim što svećenik radi u svojoj intimi, jer to ne radi pred vjernicima, a problem je kao i obično u medijima i njihovom odnosu prema sablažnjivom. A taj odnos je danas prilično čedan. O izrazu “degradacija spolnosti” kojim se prijeti dvadesetpetogodišnjaku, izrazu visoke čistoće, da i ne govorimo. Zamišljajući odrasle žene pored sebe naš student je na putu razvoja svakojakih devijacija.
Ponukana otvorenim dijalogom koji prakticira katolički tjednik, imala bih jedno načelno pitanje. Tridesetogodišnja žena viđa muške osobe u dugim haljinama na ulici i na televiziji, tridesetogodišnja žena se pita jesu li iskreno sretni i zahvalni Bogu što drugi ljudi ne mogu čuti njihove misli i maštarije. I jesu li svjesni da je to jedna od prednosti za koju valja naglasiti da ne pripada samo njima.
