Referendum na inicijativu građana u Hrvatskoj je praktično zabranjen, a tako bi moglo ostati i nakon aktualnih promjena Ustava! S izuzetkom laburista Dragutina Lesara, nitko iz reda političara, od kojih većina godinama sjajno žive na račun građana, nije se do sada dosjetio da valja mijenjati odredbu koja zahtijeva da – ako birači već žele referendum – moraju prikupiti čak 10 posto potpisa svih birača u samo 15 dana.
Tek u posljednji trenutak tu je ideju prihvatio Zoran Milanović i SDP, u trenutku kad Vladimir Šeks već najavljuje da će Ustav biti donesen za tjedan dana! Način na koji vlast mijenja Ustav kao da je zaostao iz nekih drugih vremena jer se prvo mjesecima između dviju velikih stranaka razgovaralo praktično samo o jednom jedinom pitanju, glasovanju dijaspore.
Brzina i način nedostojni Ustava, koji ne može biti stvar samo dogovora dviju velikih stranaka, iza zatvorenih vrata. Na tom tragu je i odredba o narodnom referendumu, koja ga predviđa, ali su uvjeti tako strogi da do sada u demokratskoj Hrvatskoj nijedan nije održan. Iako prvi članak Ustava kaže kako vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu te da narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i – neposrednim odlučivanjem.
Međutim, tko jedini može imati dovoljno ljudi i novca da u 15 dana prikupi gotovo pola milijuna potpisa? Odgovor je jednostavan – samo velike stranke i možda sindikati, što ćemo vidjeti na primjeru referenduma za radnička prava. Pa imamo apsurd na djelu: ustavna odredba koja omogućuje tzv. narodnu inicijativu, odnosno sudjelovanje građana u donošenju važnih odluka, tako je modelirana da je građani praktično ne mogu iskoristiti.
Do sada su dvije takve inicijative uspjele prikupiti samo polovicu potpisa. Tako nismo imali ni referendum o ulasku u NATO kao ni o arbitraži sa Slovenijom iako su svaki put aktivisti uspjeli prikupiti više od 200 tisuća potpisa. Pa su se vođe tih inicijativa zahvaljivali volonterima koji su sudjelovali u prikupljanju “na fanatičnom zalaganju” jer očito se samo tako može doći blizu visoke ustavne granice. Dotle su Slovenci arbitražu raspravljali na Ustavnom sudu i zatim i na referendumu...
U mjesecima koji su protekli od otvaranja priče o Ustavu oporba i njezin lider Zoran Milanović iscrpili su se očito samo na pitanju glasovanja bh-dijaspore pa im, čini se, nije ostalo daha za razmatranje ostalih spornih detalja. Doduše, zakazala je i civilna scena, s koje više i nema važnih akcija, uz izuzetak Vesne Teršelič koja odnedavno radi na osnivanju neke vrste “victimpedije”, popisa svih žrtava ratova na području bivše Jugoslavije, što bi moglo dovesti i do otkrivanja počinitelja.
Pitanje kvote birača nužnih za referendum upozorava možda na nepoduzetnost i oporbe i civilne scene, a bez njihova pritiska vlast može što hoće. Pa i ostaviti odredbu po kojoj gotovo isti broj birača za raspisivanje referenduma traži Hrvatska i 12 puta brojnija Italija... Ili, Ustav promijeniti na ho-ruk, u tako kratkom vremenu da ne može biti čak niti lektoriran kako valja.
![severina (1)](/media/img/01/6e/1f5054fde1d2942c8b60.jpeg)
Hrvatska je stvarno zemlja improvizacije (ne u onom dobrom smislu) a evo i zašto. Da je ikada itko izračunao koliko potpisa se mora skupiti u jednom satu da bi se udovoljilo kriteriju 500.000 u 15 dana, vidjelo bi se dada to nemože nitko pa ni velike stranke i sindikati kako tvrdi novinarka (možda jedino svi zajedno ali kad bi oko raspisivanja referenduma vladalo toliko suglasje onda ga nebi ni trebalo). Sad još jedino treba pričekati i vidjeti kako će se izigrati referendum o ulasku u EU.