05.04.2010. u 19:00

Ispod tog prividnog (nerijetko anarhičnog) slobodoumlja i dalje bujaju stari strahovi

Da ptica koja dugo živi u krletki nije sposobna za život na slobodi, opće je mjesto filozofije svakodnevnog života. Kad vam u stan doleti izbezumljena papiga koja se slučajno oslobodila rešetaka i kad za njom pojuri vaša mačka, to već nije banalija, a može se prometnuti u pravu malu krvavu dramu. Kao što se kod nas i dogodilo. Mačka zvana Kishon sunula je za uplašenom pticom, mi smo potrčali za mačkom, no Kishon je bio brži i od nas i od papige nesretnice koja je zabunom prhnula u slobodu. Mljac.

Papiga “zzbabac” koja se neki dan pridružila jatu anonimnih internetskih komentatora moje prošlotjedne kolumne o pozadini “slučaja Drobac” nikad neće biti pojedena.

“Nekako me iznenadi”, piše, “ovakav tekst pa se pitam – smije li se pisati na ovakav način, ili je to neka udbaška podvala? Onda zaključim kako je bolje da još malo sačekam s komentarom – što je sigurno, sigurno je. Po prirodi optimist, mislim, za koju godinu, i ja ću na ovu temu reći svoje SLOBODNO mišljenje.”

Jesu li te dvije papige u današnjoj Hrvatskoj rijetke, netipične pojave ili su, možda, modeli ponašanja? Kako, uopće, danas i ovdje stojimo s poimanjem slobode? Što naši dragi suvremenici radije biraju: sigurnost uzâ ili rizik odriješenih ruku?

Strah me da je strah od slobode jedini točan odgovor. Egzaktnih istraživanja nema, no po mnogočemu što se oko nas zbiva, izgleda da većina hrvatskih građana u slobodi vidi isto što i “zzbabac”: “udbašku podvalu”! Strah od slobode i dalje se smatra zdravijim od vjere u nju. Čast slobodi, ali prije nego što prijatelju kažemo što o nekoj osjetljivoj temi mislimo, dobro je osvrnuti se oko sebe i ustanoviti sluša li nas kakvo nepoželjno uho. Dobro je provjeriti jesu li zaštitne rešetke još na svome mjestu.

Suviše bi jednostavno bilo sve svaliti na Titovu diktaturu, jer korijeni straha od slobode sežu mnogo dublje, ali nesloboda je ipak svoj posljednji raskošni cvat doživjela baš u drugoj Jugoslaviji. Premda je u proklamacijama sve bilo dopušteno, u praksi je mnogo toga bilo tabuizirano. Tabui su, primjerice, bili Tito, bratstvo i jedinstvo, borci, JNA, samoupravljanje, slučaj Hebrang, Bleiburg, Goli otok, Đilas, mit o Jasenovcu... O većini toga najbolje je bilo šutjeti, a ako bi se o čemu i govorilo, govorilo se isključivo jezikom dogme i socijalističkog bogoslužja. Svaki nedogmatski pristup bilo čemu bio je rizičan.

Danas u Hrvatskoj nema političkih zatvorenika, o političarima i politici može se uistinu slobodno trkeljati, pljuckanje po braniteljima nacionalni je sport, sprdanje s državnim simbolima i institucijama svakodnevna je pojava... Ali, ipak, ispod tog prividnog (nerijetko anarhičnog) slobodoumlja i dalje bujaju stari strahovi od slobodnog mišljenja i djelovanja. Ili, kao bi to u ime svojih sugrađana formulirao “zzbabac”: još nije vrijeme, valja pričekati, sigurno je sigurno.

Umjesto bilo kakvog komentara, evo jednog starog hrvatskog grafita: Malo nas je, al’ smo govna!

Ključne riječi

Komentara 16

NI
nikapika
07:34 06.04.2010.

@A9 Respect

MM
Mladen Miletić
19:32 05.04.2010.

Hrvati se još uvijek boje slobode, kao što je sloboda pod TOTALITARNOM Američmkom i EU KOMANDOM !

OB
-obrisani-
16:34 06.04.2010.

Novinar je da pise a ne da prdiiii, pa jos nesto i smrdi !!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?