Ovih dana, pred Božić, više od 500 ljudi u Hrvatskoj čisti ladice po svojim uredima, pakira kofere i kupi krpice. Na stickove se prebacuju povjerljivi dokumenti i (nedaj Bože) kompromitirajući mailovi. Sve to može zatrebati, kad tad, kad kucne čas. Nije riječ samo o slikama ljubavnica koje nije uputno držati doma.
Sve je to posve razumljivo za političare koji su izgubili izbore i za one koji su došli s njima. Svi oni koji su iza sebe imali nekog svog barba Luku znaju da moraju ići. Jednako je razumljiv i Čačićev zahtjev da mu svi predsjednici uprava javnih poduzeća stave svoj mandat na raspolaganje.
Ali što je sa svim onim poštenim državnim dužnosnicima i javnim službenicima iza kojih ne stoji u suštini nitko, a na položaje su ovako ili onako došli u vrijeme vladavine HDZ-a?
Po kojim kriterijima se smjenjuju državni dužnosnici nakon promjene vlasti? Do koje razine idu promjene? SDP je već najavio obazriviji pristup i kreiranje pravila igre: podjelu funkcija na činovničke i političke. Ali tko je u ovom trenutku “samo” činovnik, koji može preživjeti, ako su u Sanaderovo vrijeme svi na položaje dolazili po stranačkoj ili klijentelističkoj vertikali?
Milanović i njegova nova vlast nalaze se pred ispitom političke zrelosti. Dio njegovih mladih pretorijanaca iz nove generacije SDP-a željeli bi sve, sada, odmah. A to bi značilo – čistku!
Hrvati su umorni od čistki. Godine 1971. pometeni su matičari, proljećari, hrvatski orijentirani studenti i intelektualci, a onda i privrednici koji su ih potpomagali.
Godine 1991. pomelo se više nego ikad. Jedni su otišli s druge strane balvana i pomeli su se sami. Svi drugi koji nisu bili podobni po bilo kom kriteriju, a bilo ih je, pometeni su u manje od dvije godine.
Račanova labava koalicija ipak je imala snage smijeniti nekoliko tisuća ljudi. Jedne s pravom, druge jer su bili višak, ali smijenili su i one koji su godinama bili samo gorljivi i iskreni hadezeovci. Tada nije bilo riječi samo o metli na državnoj razini. Micalo se sve što se moglo, pa makar to bilo i u zadnjem selu. Zoran Milanović je očito svjestan da se takve stvari više ne smiju događati.
Bila bi velika šteta da iz državne uprave, javnih poduzeća i ustanova moraju otići sposobni ljudi, stručnjaci koji pošteno rade svoj posao, iako im je u pojedinim trenutcima politika davala loše ili štetne smjernice. Pogotovo zato što one najbolje kadrove javni sektor ionako ne može zadržati. Tržište ih prepoznaje, head hunteri snimaju, bogate kompanije zapošljavaju. Dobiju nekoliko puta veću plaću. Država ionako nije bila dobar poslodavac još od Austro-Ugarske. Pametna država ne bi trebala zaboraviti dobre strane komunističke kadrovske politike u vrijeme dozrelog socijalizma osamdesetih godina u Hrvatskoj. Tada je sva vlast bila koncentrirana u Centralnom komitetu SK. Republičko Izvršno vijeće bilo je samo formalno pandan današnjoj vladi. Vlada u parlamentarnoj demokraciji je stvarna politička i izvršna vlast. Tadašnja Izvršna vijeća bila su skup državnih menadžera, ljudi koji su operativno vodili sva državna poduzeća. A sva su u stvari bila državna.
Posljednja tri hrvatska socijalistička premijera bila su Petar Fleković koji je došao iz Ine, zatim nedavno preminuli Ante Marković koji je bio generalni direktor Rade Končara i na koncu Ante Milović iz Đure Đakovića. Zajednička im je karakteristika što su prije državnih funkcija desetljećima upravljali sustavima od nekoliko desetaka tisuća radnika. Kompanijama koje su vladale ondašnjom Jugoslavijom i zarađivale ozbiljan novac na svjetskom tržištu.
kakvi pošteni državni službenici iza kojih ne stoji nitko?toga nema bar ne kod nas, primjer sa suđenja sanaderu na pitanje zašto je baš sanader izabran za pregovore s austrijancima odgovor jer je on jedini znao njemački u ministarstvu vanjskih poslova!! pa s kakvim su diplomama onda zapošljavali u MVP ako je on jedini znao njemački?a tako je svugdje to dobro znaju svi koji su tražili ili traže posao u državnim ustanovama ili poduzećima, nema nevinih.