Jedna do druge, druga do treće – tri naizgled nebitne, a zapravo vrlo važne vijesti na samo dvije stranice ovih novina, u srijedu, 9. listopada 2013. \"Gavriloviću ukrali salame za degustaciju\", \"Vojnicima u Afganistanu zbog samoranjavanja oduzeti pištolji\", \"Zastrašujuća upozorenja na 65 posto kutije cigareta\". Kakve dobre metafore situacije u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi! Kao prvo, lakomislenost i neopreznost radnika Gavrilovića – koji su na \"najvećem svjetskom sajmu hrane i pića\" u Kölnu ostavili bez nadzora svoje salame da bi ih nepoznat netko ukrao – odlično oslikava dobru volju i loše procjene s kojima je Hrvatska ušla u Europsku uniju kao \"najveći svjetski sajam politike\", tim više što je voditeljica izvoza spomenute hrvatske firme zaključila: \"Kradljivci su mogli doći na degustaciju, a da su nas zamolili, mi bismo im poklonili salamu\". Kakva degustacija, kakve molbe – Europska je unija u Hrvatsku došla da uzme nešto, ili sve, bez pardona. A da nisu navalili, mi bismo im to ionako poklonili. Nadalje, Afganistan: hrvatskim je vojnicima, koji brane europske i američke interese u toj dalekoj zemlji, zbog njihove nespretnosti, tj. učestalog samoranjavanja lakim oružjem, isto oduzeto. Poruka je vjerojatno: ako se ne znate služiti oružjem, onda vam ono ni ne treba, ali u Afganistanu svakako morate ostati, jer ste to potpisali. Baš kao u slučaju hrvatske nespretnosti u EU. Naposljetku: cigarete i pušenje. Europska je komisija predlagala da se neodgovorne pušače dodatno zastrašuje prekrivanjem 75% površine kutije cigareta potresnim fotografijama štetnih posljedica pušenja, a Europski je parlament, nešto demokratskije tijelo, postupio vrlo odlučno i smanjio tu površinu na 65%. Na stranu zdravlje, ionako su već brojni kritičari upozorili da zabrane pušenja nisu motivirane narodnim zdravljem nego izdacima za zdravstvenu skrb i općim tendencijama nadziranja i kažnjavanja. Važnije je to da hrvatsku odlučnost u Europskom parlamentu demonstriraju europarlamentarci sumnjiva legitimiteta, ali ne kad su bitne stvari u pitanju nego samo kad se treba konformirati s općim europskim trendovima.
Moglo bi se zaključiti da je Hrvatska s ulaskom u EU, pa i mnogo prije toga, tokom tzv. prilagodbe, izgubila svoj suverenitet. Hinjenje suvereniteta u slučaju \"lex Perković\" ne samo da ne opovrgava ovu tezu nego je upravo potvrđuje. Jedan korak naprijed bio je tek paradni korak, jer nakon njega su uslijedila očekivana dva koraka unatrag, pod strogim nadzorom EU. U slučaju \"lex Zelenika\", zatim u slučaju zakona o strateškim investicijskim projektima, kao i u slučaju brojnih drugih zakona koji su donošeni u posljednjih desetak godina, nije se ni pokušavalo prikriti da se oni donose pod diktatom EU i krupnog kapitala, što mu danas dođe na isto. Tako se, gotovo na dnevnoj bazi, užurbana \"hiperleksizacija\" razotkriva kao totalna disleksija hrvatskih političkih elita, koje nemaju ni stvarne moći ni pravih ideja i planova, nego su samo mediji više, europskounijske i kapitalističke moći te njihovih ideja i planova. Zakoni doneseni od strane takvih privremenih političkih elita koje se nazivaju demokratskima, premda su odlijepljene i od polisa i demosa, samo su privremeni zakoni, odnosno uopće nisu pravi zakoni nego su zakonoliki proglasi vladajućih oligarhija, domaćih i stranih. Dovoljno je sjetiti se Rousseaua koji je rekao da bi zakoni trebali biti \"zapisi naših volja\" i \"činovi opće volje\", pri čemu je mislio na zakone kao uvjete građanskog udruživanja i na narod koji mora biti tvorac zakona.
No, mogao bi se izvući još i gori zaključak od onog da je Hrvatska \"izgubila suverenitet\". Naime, slijedeći Rousseaua, može se zaključiti da Hrvatska (u smislu naroda ili građana Hrvatske) nikad nije ni imala suverenitet. Ono što se nazivalo suverenitetom bilo je samo slamnata lutka koju se nosalo okolo dvadesetak godina, da bi ju se karnevalski spalilo na Trgu bana Jelačića 1. srpnja 2013. Suverenitetom su se kitili, kako bi skrili svoju golotinju, razni hrvatski carevi, dok su njihovi podanici patili, trpjeli, znojili se i krvarili, nerijetko u ime tog slamnatog suvereniteta. One Hrvatske o kojoj su mnogi maštali i za koju su se naivno žrtvovali – nikad nije bilo.
Neopravdano su napadali Zorana Milanovića kad je izjavio: \"Očigledno je da smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država.\" Vjerojatno je on to, u svome ekshibicionističkom stilu, samo lupio pa ostao živ, ali zapravo nije promašio poantu. Hrvatska je doista \"slučajna država\", jer eshatološki mitovi i legende o hrvatskoj državnosti otpočetka su bili beznačajni spram onih križaljki u koje se Hrvatska trebala uklopiti i u koje se naposljetku savršeno uklopila.
Parola \"Hrvatska strojnica na hrvatskom ramenu\", zbog koje su mnogi ostavili svoje obitelji i poslove te se uputili na frontu, bila je krinka za šverc oružjem kojim su se pojedinci, s hrvatstvom na usnama, itekako okoristili, dok su neki drugi, mnogo naivniji, ginuli s tim strojnicama i od njih. Okoristili su se, pak, ne samo šverceri oružja nego i druga sumnjiva lica koja su uspješno ujedinjavala politiku, biznis i kriminal, preprodajući velike ideje malome narodu za veliku lovu. Zločinački pothvat koji poznajemo pod imenom \"privatizacija\" odvijao se pod krinkom jedne druge parole, \"Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu\", a u biti se svodio na to da su oduzimane lisnice onima koji su ih marljivo i strpljivo punili desetljećima kako bi se napunili džepovi onih koji su, kao tajkuni i političari, bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, da bi se danas pojavljivali u liku \"velikih državnika\", \"uspješnih poduzetnika\", \"poslovnih konzultanata\" ili \"ekonomskih analitičara\".
Čini se da je novija hrvatska povijest pozornica za predstavu u kojoj se miješaju antička tragedija i komedija zabune, s tim da bismo se zabuni oko hrvatske državnosti, samostalnosti, suvereniteta i demokracije mogli smijati da njezine posljedice nisu skroz tragične.
