Svaka hiža ima svoga križa, a Hrvatska ih ima barem dva. Nositi ih je sve teže, a odbaciti se ne mogu. Srasli su s hrvatskom sudbinom, dramatično utječu na svakodnevni život. Dobar dio nevolja s kojima se hrvu Hrvati (hrvatski građani) potječe baš od njih, od tih dviju velikih laži novije hrvatske povijesti.
Prva je laž nad lažima da je Republika Hrvatska zamišljena i realizirana kao poguban nacionalistički, dapače, šovinistički projekt. Do stvaranja neovisne Republike, kaže laž, vladala je u Jugoslaviji pastorala “bratstva i jedinstva”, širilo se razumijevanje i ljubav među “zbratimljenim narodima i narodnostima”, hodočastilo se u Kuću cvijeća, a onda su došli Tuđman, Šušak i Zdravko Tomac i sve razorili!
Dakako, u službenoj Hrvatskoj malo će tko priznati postojanje te laži o hrvatskom iskonu, no dovoljno je malo zagrebati po tom nepriznavanju, pa da se vidi pravo stanje stvari. Jer, ako je s nastankom Hrvatske sve u redu, kako to da gotovo i nema službenog mjesta u državi na kojem se može čuti bilo što pozitivno o glavnim arhitektima te države.
Sjede li možda naši današnji državni čelnici u svojim kabinetima ispod portreta prvog hrvatskog predsjednika? Kad su posljednji put na Tuđmanovu grobu zapalili svijeću? Jesu li ikad išta dobro rekli o zaslužnom ministru obrane Gojku Šušku? Kad su na neku državnu svečanost pozvali Tomca ili druge ličnosti iz kruga Tuđmanovih državnih začinjavaca? Ako nije istina da se laže o nastanku Republike Hrvatske, zašto se o političkoj stranci koja je stajala iza stvaranja države i koja je simbol tog stvaranja, govori isključivo kao o stranci opasnih namjera?
Ako je stranka koja je stvarala državu imala samo i isključivo nečasne namjere, kakva onda može biti stvorena država? Pa takva da je u njoj “bolje biti kći poglavnika Ante Pavelića, nego kći Rade Šerbedžije”, kako to misli novinsko pero koje se afirmiralo misleći da između RH i NDH i nema razlike. (Usput, kako može biti da je u Hrvatskoj “bolje biti kći poglavnika Ante Pavelića, nego kći Rade Šerbedžije”, kad “kći poglavnika Ante Pavelića” uopće ne živi u Hrvatskoj, nego uživa u emigraciji, za razliku od “kćeri Rade Šerbedžije”, koja se zlopati na Brijunima?)
Druga velika laž koja već dvadest godina ne dopušta Hrvatskoj da se oporavi jest laž o pljačkaškoj privatizaciji. Da, bilo je grabeža, naveliko se varalo i kralo, no neće biti da je baš svaka privatizacija otimačina, da je svaka pretvorba problematična, da je lopov bio baš svaki izravni sudionik tranzicije dirigirane, trome, neefikasne socijalističke privrede u gospodarstvo slobodnog tržišta.
Privatizacija je kao i dobar konj: ima sto mana, dok loš konj (planska privreda pod komandom politike) ima samo jednu: ne valja. Da bi, dakle, privatizacija bila isto što i otimačina, notorna je laž. Pa ipak se ta laž ovdje na sva politička i medijska usta već dva desetljeća telali kao jedina istina o hrvatskom gospodarstvu.
Te dvije laži, ta dva teška hrvatska križa - da je Hrvatska nacionalistički projekt i da je privatizacija samo i jedino grabež - dvije su presudne prepreke u društvenom i gospodarskom oporavku zemlje. Nema oporavka bez samosvijesti, a kako da građanin bude samosvjestan, kad državom vlada svijest da je ta država zlo! Nema izlaza iz gospodarske krize bez zamaha poduzetništva, a kako da se razmaše poduzetništvo, kad se poduzetnika samo i jedino tretira kao pljačkaša!
Tudjman je svakako jedna od najznacajnijih licnosti u hrvatskoj povijesti, ako ne i najznacajnija. Jasno, predsjednik Tudjman je pravio i pogreske (pretvorba, korupcija) koje su bacile sjenu na monumentalno djelo. Ali veliko djelo zasjenjuje sve pogreske. Te pogreske su trebale na jedan nacin ispraviti vlade poslije ali nisu. Drugo, hrvatski ljudi su naucili u socializmu (komunizam) da se netko drugi briga za njih, postali su lijeni i nesposobni donositi odluke i s tim odlukama zivjeti. Sociaijalizam je unistio samoincijativu u ljudi, to ce se ispraviti ali teskom mukom. Trece, cvijece na grobove i hvalospijevi nisu potrebni osim jednom godisnje. Potrebno je da ovi koji vladaju hrvatskom naprave drzavu reda rada i vladavine prava, to ce biti najveca zahvala zasluzenim za stvaranje neovisne Hrvatske.