Izvori jedni kažu da će Vlada novac za pelješki most tražiti u Europskoj uniji, izvori drugi kažu da ta vijest nije istinita i da se Vlada već odlučila za neumski koridor. Teško je reći da su možda i potajnu zainteresiranost u SDP-u za pelješki most novinari isisali iz prsta, to više što se i neki članovi vladajuće stranke, pogotovo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, zauzimaju za most. Ali što god bilo i kako god bilo, Kukuriku koalicija prema toj mogućnosti nije ravnodušna, bar ne kao prema trajnom argumentu oporbe, ali ne samo oporbe.
U odluci za koridor vidi se razlika između državotvornoga i internacionalističkog odnosa prema Hrvatskoj. Milanović i društvo vjeruju da je rješenje u kojem udio imaju obje države, i Hrvatska i BiH, jednako dobro kao i samostalni nacionalni pothvat, ako ne i bolje. Premda ga odnos vlasti Federacije BiH i prema Hrvatima u toj državi i prema samoj Hrvatskoj opovrgava, on će se, kao uostalom i Josipović u odnosima s Tadićem i Srbijom, radije odlučiti za neravnopravnu suradnju nego za bezuvjetnu zaštitu nacionalnih interesa.
Milanović nema nacionalnoga osjećaja, on nije hrvatski integralist, njega ne zanima čvrsta i ni o kome izvana ovisna povezanost i nepovredivost hrvatskoga teritorija te je izjavio kako se spreman odreći i dijelova toga teritorija ne bi li se prekinuli dugotrajni sporovi oko granice. Budući da i Slovenija (Sveta Gera, Savudrijska vala), i Srbija (Šarengradska ada, džepovi uz Dunav), i Crna Gora (more ispred Prevlake), i Bosna i Hercegovina (Klek, Oštro, Mali i Veliki škoj, zemljište kraj Kostajnice) polažu pravo na hrvatski teritorij ili akvatorij, a Hrvatska baš nigdje ni na čiji, Milanovićeva darežljivost mogla bi biti i te kako izdašna a sramota njegova krčmljenja Hrvatskom geografski i internacionalistički raznolika i posve u skladu s njegovim sljepilom za značenje pelješkoga mosta.
Možda bi se tom karijeristu koji se drži kao da je premijer ničije zemlje, a ne svoje domovine i domovine barem sedam milijuna Hrvata u njoj i izvan nje, trebalo usprotiviti jednom idejom iz vremena na koje je ponosan zbog svojih partizanskih djedova – idejom samodoprinosa. Dakle, raspišimo doprinos za gradnju pelješkoga mosta, koji bi možda bio potvrđen na referendumu ili na neki drugi demokratski način. Barem smo se u socijalizmu samodoprinosima nadavali novca za velike nacionalne projekte, i ostvarene i neostvarene. I ne vjerujem da pothvat tako važan za cijelu Hrvatsku narod ne bi htio financirati. Evo jednoga gruboga računanja koje pokazuje da to za građane ne bi bio velik teret. Ako bi, na primjer, milijun zaposlenih Hrvata dalo po 1000 kuna, bilo bi to pola cijene pelješkog mosta, a ako bi dalo po 2000 kuna, bila bi to puna cijena. Neka buduća vlast koju ne bi vodio premijer ničije zemlje mogla bi tim samodoprinosom ostvariti dvostruk učinak – prometno povezati Hrvatsku i ojačati svijest o važnosti nacionalnoga jedinstva. A očito je da Milanović i mnogi njegovi ministri planski rade na razjedinjavanju Hrvatske.
Prije je u tome prednjačio Željko Jovanović. Sada ga nadmašuje ministar branitelja Predrag Matić Fred, koji na osnovi montiranoga procesa u Beogradu časnoga hrvatskoga branitelja Veljka Marića proglašava ratnim zločincem, na što se zgražaju i beogradski odvjetnici, te i o njemu i o još nekim braniteljima osuđenicima govori u stilu četničke propagande. To je samo najnoviji od mnoštva primjera koji pokazuju kako je odustajanje od pelješkoga mosta metafora za rušenje i mnogih drugih mostova i stvaranje dubokih provalija u hrvatskom društvu. Milanovićeva koalicija se poput Račanove ponaša kao vlast u Hrvatskoj koja je došla nakon sloma Hrvatskoga proljeća u Karađorđevu na početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća, s tim što su današnji mladoboljševici još radikalniji. Neko buduće prepuštanje odluke o pelješkom mostu građanima zacijelo bi pokazalo što narod misli o njihovu odnosu prema Hrvatskoj kao ničijoj zemlji.
Čula sam jutros.