Tko je Hrvatima u BiH glavni krivac što se već godinama nalaze u političkoj, gospodarskoj, znanstvenoj, pa i kulturnoj defanzivi? Tko je kriv što već deset i više godina, županije i općine s hrvatskom većinom umjesto pluseva, u svojim političkim vitrinama arhiviraju minuse?
Zbog čega Katolička crkva u BiH u svojim statističkim godišnjim izvješćima iz godine u godinu bilježi manji broj katolika-Hrvata po svojim župama? Zašto se politička nomenklatura bh. Hrvata kontinuirano predstavlja ekskluzivnim zaštitnikom Sveučilišta u Mostaru, kako obično vole naglasiti “jedinog sveučilišta na hrvatskom jeziku u BiH”, a svoju djecu upisuju po bečkim, zagrebačkim, ili u najgorem slučaju splitskim fakultetima, odakle se rijetko, ili nikako ne vraćaju? Tko je kriv što Sveučilišna bolnica u Mostaru, opterećena milijunskim dugovanjima, još nema svog titulara, jer županije s hrvatskom većinom ne žele na sebe preuzeti odgovornost za njeno financiranje?
Zašto se primjerice u Hercegbosanskoj županiji političke stranke s hrvatskim prefiksom ne mogu dogovoriti o uspostavi nove Vlade? Ovo je samo dio iz bogatog arsenala neugodnih pitanja, na koje nitko od predstavnika vlasti Hrvata u BiH svih ovih godina nije dao istinit odgovor!
Dio krivnje za ovakve upitnike snosi katastrofalni ustroj države, negativistička politika međunarodne zajednice prema najmanjem konstitutivnom narodu, pasivnost službenog Zagreba, etnička i politička dominacija ostala dva naroda... No, isključivi i najveći krivci za stalne žalopojke nad bh. Hrvatima su njihovi politički predstavnici. To su, prije svega, HDZ BiH, njegova revoltirana ekspozitura ujedinjena oko HDZ-a 1990, a potom hrvatske stranke čiji su se čelnici zbog osobnih pragmatizama priklonili platfomarškoj vlasti u FBiH. Sve dok političkim eterom Hrvata u BiH dominira uskogrudnost, foteljaštvo, isključivost, osobni probitak, nepotizam, neprincipijelnost, nepostojanje vizije što se želi i što se hoće, verbaliziranje hrvatskih stranaka o pitanju tko je veći Hrvat i tko im je dao glasačko povjerenje, gubi svaki smisao.
Jesu li veći Hrvati Živko Budimir i Zvonko Jurišić od Bože Ljubića i Dragana Čovića, nepotrebno je licitiranje sve dok narod kojeg predstavljaju traže mogućnost za trajno napuštanje BiH. Jesu li hadezeovci vodili bolju politiku dok su sudjelovali u radu Vlade FBiH, primjerice haespeovaca ili NSRZB-a, manje je bitno kad se i u HDZ-ovoj i u HSP-ovoj vladavini za ideje o gospodarskom razvoju, jačanju znanstvenih i kulturnih institucija bh. Hrvata nije “šljivilo ni pet posto”.
Skupini karijernih političara, koji na razvalinama jednog naroda i države komforno žive po 10 i 20 godina, žalopojke o ugroženosti, obespravljenosti, nacionalnoj svijesti... dođu kao odlična “platforma” na kojoj će i dalje moći uživati u ponuđenim privilegijama. Oni su davno shvatili što znači krilatica “Što gore, to bolje” koju su davno smislili francuski egzistencijalisti. Da nije tako barem bi nešto radili, a Hrvatski narodni sabor, godinu dana poslije utemeljenja ne bi sličio na ribolovno društvo.
