Pravilno smo se rasporedili i pokrili sportske susrete. Gajba i Glava će veći dio godišnjeg i dobar dio prostate potrošiti na prehladnim stolcima uz vaterpolo. Žnora je uzeo bolovanje da bi gledao prijenose iz haaške dvorane, ja sam kratkotrajno bio u dilemi da pogledam košarku. Onda sam se sjetio čemu – kad je ovaj sport ionako mrtav.
Košarka je za Hrvate nepovratno stradala pod kamionom na groznoj njemačkoj autocesti. Sve nakon toga čista je agonija. Netko bi trebao, bez obzira ovo svjetsko prvenstvo, istjerati zle neznalice iz košarkaškog saveza ili ugasiti svjetlo.
– Ej, ej, ajde dolazi ovamo – Gajba i Glava su bili toliko oduševljeni da su vikali. Gdje ste, pitao sam probijajući se glasom kroz buku.
– Na Savi, ovdje je ludnica. Vaterpolo je sport broj jedan – urlali su nesmanjenim intenzitetom, a ja sam se čudio otkud im toliko volje i entuzijazma.
– Kaj, igraju naši dečki? – pitao sam rutinski. – Kakvi dečki?! – čudili su se kroz smijeh.
– Pa nismo blesavi smrzavati se zbog mokrih i dlakavih tipova koji se jadan drugome penju po leđima! Mi ti gledamo ženski vaterpolo – došapnuo je Glava. Gajba mu je onda istrgao mobitel iz ruke.
– A, je l’ znaš da smo im dali i ime! Ako su muški Barakude, onda su ženske Ribice! Kaj veliš?! – u deliriju.
– Čuj, i znaš, kaj je najbolje? Sjedimo cijeli dan ovdje, a gola nismo vidli. Gledamo samo akcije, taktiku, kužiš. Kako se sve pjeni od ženskog hrvanja pod vodom, garniranog vriskanjima. Prijatelju moj, postali smo totalni fanovi. Ajmo, Ribice! – nisu se skidali s aparata, a meni je moj signalizirao da imam drugi poziv. Prekinuo sam izravni prijenos s bazena. – Je l’ gledaš Haag? Misliš da će ih osloboditi? – Žnora se javljao s drugog borilišta.
– Bojim se da neće – nisam vjerovao u čuda.
– Jebi se. Ti i tvoja logika. Nemaju ih razloga zatvoriti. Gotovina i ekipa moraju van – presudio je i prekinuo liniju. Nije čuo ono što je htio, a ono što je čuo nije mu se svidjelo. Tako je to ovdje. Godinama te uvjeravaju da je kul prihvaćati stvari zdravo za gotovo i da nije problem ako se ne ispuni obećano, nego je problem ako se u obećano ne povjeruje. Pa je tako premijerka Sanaderove Vlade obećala izlaz iz krize ako nam uzme pare, bivši predsjednik obećavao povrat ukradenog u pretvorbi, novi predsjednik novu pravednost uz stare pokvarenjake, pa je baš Sanader vikao na rivi da nećemo dati generale, a onda je tim istim generalima baš HDZ organizirao toliko višegodišnjih izleta u Haag da stranka mirne duše može ime promijeniti u “general – turist“. Stvarnost se okrutno igrala s nama, kao što smo se mi pasivno rihtali da nas svatko guzi kako stigne. Koliko smo si to kadri priznati? Ma, lakše je nagnuti se, zažmiriti, opustiti mišiće... Onda je opet zvonilo. – Je l’ istina da su zabranili referendum? – Glava je promijenio repertoar. – Pokušavaju – odgovorio sam, svjestan da između Sanaderove Vlade i njezina ljubljenog naroda stoji još samo diktatura.
– Pa kud to vodi, jebate?! – Glava je htio utjehu.
– Nikuda! Već smo odavno stigli tamo gdje i trebamo biti – odgovorio sam preko volje.
– A gdje smo to? – nije odustajao.
– U kur...– skandiranje s tribina: “Hrvatska, Hrvatska” zagušilo mi je misao.
