Ima li ijedna država u Europi i svijetu u kojoj su na vlasti sindikati? Po tome je Hrvatska jedinstvena. Gotovo cijele ove godine glavne odluke i izjave i premijerke i predsjednika države i oporbe diktiraju Ozren Matijašević, Krešimir Sever, Vilim Ribić i drugi sindikalni vođe. Iznimnost je očita na prvi pogled. Sindikati nisu u sukobu s kapitalistima nego s državom. Ne zanima ih sto tisuća radnika koji rade a ne primaju plaću, ne zanimaju ih stotine tisuća radnika koji sa svojim primanjima jedva mogu preživjeti, ne zanima ih kažnjavanje poslodavaca za koje ti radnici besplatno rade, ne zanima ih zajamčeni bijedni minimalni osobni dohodak niti traže referendum na kojem bi se izglasovalo povećanje minimalca i osnovna zaštita radništva. Jurišaju uglavnom na jednog poslodavca – državu premda država zapošljava neusporedivo manje ljudi nego privatnici.
Na državi se junače, jer tako postaju takmaci vlasti i odjekuju u javnosti. Nikad se nisu zakrvili ni s jednim značajnijim tajkunom, nikad nisu ustali protiv stranoga kapitala koji je Hrvatsku pretvorio u koloniju, nikad se nisu stvarno pobunili protiv stranih banaka koje lihvarskim zajmovima iscjeđuju hrvatske građane i gospodarstvo. Izazovna im je samo država. Ti karijeristi znaju – kad se okome na moćnike iz vlasti, njihova se moć i na njih prenosi, u očima javnosti i u svojim vlastitim rastu do likova presudnih za zemlju. Takvi, navješćuju osnivanje vlastite stranke i bitku za vlast, misleći pri tom da su ljudi slijepi te da ne vide kako sindikalni vođe s takvim nakanama, premda ih vjerojatno neće ostvariti, žele biti onakvi protiv kakvih prosvjeduju.
Ali bitno je nešto drugo. Država nije slučajno njihova jedina i glavna meta. Jer onaj tko posve zanemaruje bitne interese goleme većine radnika, a u njihovo ime razvaljuje državu i njezinu vlast radi za one i s onima kojima je također to razvaljivanje cilj. Stoga Ozrena Matijaševića nije sram što stanuje u državnom stanu koji nije zaradio svojim rukama i znojem i što se protiv njega u Splitu vodi istraga jer je, postavši u škveru profesionalni sindikalist, smanjenje svoje plaće nadoknađivao od onih za koje se navodno bori, to jest iz sindikalne članarine. Stoga čelnike najvećega sindikata, SSSH, nije stid kad kao “višak” otpuštaju desetke svojih službenika mimo Zakona o radu, istoga zakona zbog kojega su organizirali skupljanje potpisa za referendum. Stoga Vilima Ribića nije stid što novac svoga sindikata nastoji oploditi po istim kapitalističkim pravilima po kojima se izrabljuje hrvatsko radništvo te se sprema graditi sindikalnu palaču kako ne bi zaostajao za političkom elitom. Obračun s državom pothvat je koji ispire osobne nepodopštine.
U sindikatima znaju da sprečavanjem promjena koje bi smanjile potrošnju i sputavale poslovanje mogu i te kako pridonijeti novim nevoljama Hrvatske, novom zaduživanju te da na dugi rok nanose štetu svekolikom stanovništvu. Ali oni ionako nikome ne polažu račune. Do prije koju godinu optuživali su Račanovu koaliciju da je bitno smanjila prava radnika, ali istu tu ljevicu, u kojoj je novo lice samo Milanović, prihvaćaju kao svoju glavnu političku potporu.
I po tome je očito da im nije cilj zaštita radničkih interesa nego priprema za potpunu prevlast crvene politike u Hrvatskoj. Za godinu i nešto mogli bismo imati crveni Pantovčak, crvene Banske dvore i crvene sindikalne središnjice. Tada, kao i u komunizmu, i neće biti razloga za nezadovoljstva i prosvjede jer će državu voditi avangarda radničke klase. A ako tko i skupi dovoljno potpisa za referendum kao branitelji prije osam godina, završit će u košu kao i kod Račana!
Nitko se po medijima ne sepuri tako cesto i tako teatralno kao sindikalni bossovi. Sever, Ribic, Matijasevic, skroz su cool, ocale, frizovi, pa Matijaseviceve majice...hey covjece kao da su s modne piste. Severov prsten se pojavljuje u dnevniku skoro kao nekoc Sanaderov sat. Sigurne place, medijska potpora a nikome ne odgovaraju. Ali pojave se oni tu i tamo i u drustvu vladajucih. Neki dan je u Plocama Matijasevic bio uz bok Kosorici. Djelovao je kao da se srami, pogled dolje i nekakab drhtav glas. Valjda je bio zabrinut kako ce na Iblerovu trgu reagirati na te kadrove.