U vrijeme dok je haaško tužiteljstvo putem pojedinih nevladinih udruga i nekih hrvatskih medija oslobodilačku operaciju “Oluja“ nastojalo prikazati kao “udruženi zločinački pothvat“, a hrvatsko vodstvo kao zločinačko, Saboru je trebao snažan odgovor. I stigao je, u prosincu 2004., s formiranjem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, specijaliziranim arhivom sa zadaćom prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnoga i znanstvenoga istraživanja i publiciranja gradiva iz Domovinskoga rata, piše magazin Oluja.
S radom je počeo 2. ožujka 2005. godine, a na čelo ove institucije izabran je ravnatelj dr. Ante Nazor. Ispostavit će se, kao najbolji mogući izbor, sve do današnjih dana.
U obrani generala
Još 1991., tada 23-godišnji Zagrepčanin dragovoljno se prijavio u 122. đakovačku brigadu, a nakon diplome postao djelatnik Hrvatskog vojnog učilišta - Dočasničke škole HV-a Jastrebarsko, pa ondje proveo vrijeme od listopada 1993. do kraja rata. Nakon rata, radi kao nastavnik na Katedri za vojnu povijest Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, a od kolovoza 2003. do ožujka 2005. na mjestu časnika (od 2003. u činu poručnika) za vojnu povijest u Zapovjedništvu za združenu izobrazbu i obuku “Petar Zrinski” u Zagrebu. Uz stručne i znanstvene radove, koautor je velike ilustrirane “Povijesti Hrvata”. S takvim referencama, preuzima Centar, koji se stavlja na raspolaganje obrani generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Iznimno značajno, pokazalo se, postaje obimno gradivo samoproglašene “Republike Srpske Krajine” koje je zaplijenjeno u operacijama “Bljesak” i “Oluja”. Preuzeto je u rasutom stanju, pa je osoblje Centra prionulo njegovu sređivanju, sve dok pri posljednjem brojanju zbirka videozapisa nije dosegla impozantnih 3100 sati videozapisa, zbirka fotografija 31.000 slikovnih zapisa, a u Centru je pohranjeno i 267 sati audio-zapisa, pa i više od 300 vojnih zemljovida.
Kad Oluju ne budemo slavili na državnoj razini, neće biti države
- Prikupljeni dokumenti itekako su poslužili obranama hrvatskih časnika u procesima na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Podatke iz gradiva koje je prikupljeno na temelju rada obrane hrvatskih generala i na temelju rezultata istraživanja, ne samo našega Centra nego i drugih hrvatskih povjesničara, naveli smo u knjizi “Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih“, koju je naš Centar objavio kao odgovor na prvostupanjsku presudu generalima. Njezin sadržaj smo, onako “misionarski“, izlagali po školama, na promocijama i raznim tribinama diljem Hrvatske, jer u “vodećim” medijima u Hrvatskoj nismo dobili prostor koji su dobile nevladine udruge i osobe koje su u Hrvatskoj nastupale kao glasnogovornici haaškog tužiteljstva. Nažalost, mnogi su tada podlegli autoritetu institucije, odnosno tezama haaškog tužiteljstva, iako bi trebali priznavati samo autoritet činjenica. Što uopće misliti o onima kojima uz sve dokumente, fotografije i videozapise, treba presuda haaškog suda da bi shvatili da Knin nije bio razoren, da Gotovina i Markač nisu zločinci. Stoga nikada neću zaboraviti 16. studenoga 2012. i ono razdragano mnoštvo s tisućama hrvatskih zastava na zagrebačkom središnjem trgu, koje je nakon niza godina poniženja, civilizirano slavilo pobjedu činjenica, a napokon i pravde – kaže dr. Nazor.
Oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču od životnog je značaja za same generala, nastavlja, a u političkom smislu od ogromnog je značaja za Hrvatsku. - Ona je moralna satisfakcija generalima i njihovim obiteljima za sve ono što su pretrpjeli ovih godina, kada su bili žrtve nepravde. No, ona ne mijenja sliku povijesti, kako se navodilo u medijima, jer povijest se ne piše na temelju sudskih presuda, nego na temelju cjelovitog uvida u izvore. Bez obzira na sudsku presudu, a uz suosjećanje s obiteljima žrtava, posebice nevino ubijenih hrvatskih i srpskih civila, činjenica je da spomenuti generali nisu zločinci, činjenica je da Knin nije ni prekomjerno ni neselektivno granatiran i činjenica je da Hrvatska “Olujom“ nije provela “udruženi zločinački pothvat“, odnosno da nije odgovorna za odlazak srpskog stanovništva iz Hrvatske. Za to, kao i za nužnost pokretanja oslobodilačke vojno-redarstvene operacije kao jedinog mogućeg rješenja problema okupiranog teritorija Republike Hrvatske, u kojoj su, nažalost, neizbježne i civilne žrtve, odgovorna je isključiva politika srpskog vodstva – tvrdi dr. Nazor.
Tona potrošene tinte
Godinu dana je od presude otkako se, kako kaže, raznim poluinformacijama i netočnim podacima teze haaških tužitelja o “Oluji“ pokušalo prikazati kao konačnu istinu. Mnogi “glasnogovornici“ haaškog tužiteljstva u Hrvatskoj, čiji cilj nije bila istina, nego opravdanje unaprijed zadanog zaključka, danas se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, kao da nikoga nisu nepravedno prozvali, i ne samo prozvali, nego i osudili.
Djeci u školama dužni smo istinu, kako bi o Domovinskom ratu govorili s ponosom
- A koliko je tinte potrošeno, koliko novinskih članaka napisano, koliko javnih nastupa odrađeno, koliko grla nevladinih pravednika i haaških glasnogovornika u Hrvatskoj potrošeno da se predsjednik Tuđman proglasi zločincem, a zavedeni Hrvati izvedu na pravi put! Tih su se dana, na krilima prvostupanjske Haške presude, pravednici koji nas pokušavaju suočiti s prošlošću, ali se nikako ne žele suočiti s činjenicama, zapitali trebaju li Hrvati slaviti “Oluju”, citiram, na državnom nivou ako Sud potvrdi presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Vjerujem da prosječno neuki i neprogresivni Hrvat, kakvi već jesmo u njihovoj percepciji, u svom životu nije čuo iritantnije pitanje. Tim više jer se ne sjećam da je netko od nevladinih “pravednika“ postavio pitanje treba li Europa slaviti Dan pobjede, s obzirom na kolateralne žrtve i razaranja koja je prouzročilo savezničko oslobađanje. Dakako, nije sporno da onog dana kad “Oluju“ prestanemo slaviti “na državnoj razini“, više nećemo imati državu – kaže dr. Nazor, s kojim razgovaramo u njegovom uredu u Centru, smještenom na Marulićevu trgu u Zagrebu.
Posebnu važnost u izdavačkoj djelatnosti Centra, otkriva, ima serija Dokumenti ‘Republike Srpske Krajine’ (RSK), koju je Centar, pod uredništvom višeg arhivista Mate Rupića, počeo objavljivati 2007. godine. Ti su dokumenti, tumači dr. Nazor, od iznimna značaja za razumijevanje događaja početkom 90-ih, posebice ciljeva i tijeka velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Njihov sadržaj jasno pokazuje tko je odgovoran za rat u Hrvatskoj, tko je naoružavao pobunjene Srbe, primjerice, koliko je oružja JNA 1991. podijelila pobunjenim Srbima u istočnoj Slavoniji, Lici, Gorskom kotaru, tko je odgovoran za to što se pitanje povratka okupiranih dijelova Hrvatske moralo rješavati vojnim putem, kao i tko je odgovoran za egzodus srpskog stanovništva iz Hrvatske u Domovinskom ratu.
- Istina je da su tijekom i nakon “Oluje” počinjeni zločini nad srpskim stanovništvom, no istina je i da oni nisu posljedica “udruženog zločinačkog pothvata” te da za njih nisu odgovorni optuženi hrvatski generali, niti hrvatsko vodstvo. Incidenti koji su se dogodili nakon “Oluje” problem su učinkovitosti uspostave vlasti i sigurnosti na oslobođenom području. Upravo zahvaljujući profesionalnom, časničkom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u “Oluji” su minimalne, posebice kad se zna da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake, civile, kako bi mogao optužiti hrvatske snage za ratni zločin. Ta činjenica, koju iznose zapovjednici i pripadnici pobijeđenih srpskih snaga u “Oluji” i danas je potpuno zanemarena – naglašava dr. Ante Nazor.
Od posebnog interesa Centra je projekt “Izravni demografski gubici Republike Hrvatske u Domovinskom ratu”. Trenutno, provodi se ažuriranje popisa poginulih branitelja i civila na slobodnom području RH tijekom Domovinskog rata: njih je zasad 12.444. Istodobno, nastavlja se unos imena u bazu podataka Centra o poginulima u Domovinskom ratu na okupiranom području RH, s područja “RSK“, dakle, uglavnom osobe srpske narodnosti.
U centru nastaje vlastita knjižnica o Domovinskom ratu, a o bogatoj izdavačkoj djelatnosti svjedoči i 49 dosad objavljenih knjiga. Zaposlenici Centra objavili su više od 50 znanstvenih ili stručnih radova s temama iz Domovinskog rata, sudjelovali kao organizatori ili suorganizatori te kao predavači i promotori na više od 300 izložbi, znanstvenih i stručnih skupova, javnih tribina i predavanja. Centar ima 18 zaposlenih, među kojima i četiri doktora znanosti, dok je sedam zaposlenika na doktorskom studiju iz nacionalne povijesti 20. stoljeća. Dakako, teme njihove doktorske disertacije odnose se na Domovinski rat. Treba li uopće reći da za zaposlenike, uključujući i njihova agilna ravnatelja, radno vrijeme gotovo da i ne postoji, a uključuje i tisuće sati terenskog rada?
- Vrlo je važno “osjetiti” teren na kojem se odigrao neki događaj jer to pridonosi objektivnijem pisanju povijesti, što nam je cilj. Treba doživjeti Velebit i položaje s kojih su skupne snage specijalne policije MUP-a RH krenule u “Oluju”, ili vrh Maglaj na Dinari s kojeg se krenulo u operaciju “Zima ’94.”, ili položaje branitelja i agresora u bitci za Vukovar, ili područje zapadne Slavonije na kojem je u jesen i zimu 1991. izvedena prva oslobodilačka operacija hrvatskih snaga u Domovinskom ratu, ili zadarsko zaleđe na kojem su vođene borbe u operaciji “Maslenica”. Ne samo zato da bi se uvjerili u surove uvjete u kojim su branitelji boravili na Velebitu ili na Dinari, nego i zato da bi se razumjela veličina njihova motiva i domoljublja, odnosno spremnosti na obranu domovine kad su uspjeli izdržati u takvim uvjetima – kaže dr. Nazor.
Rad Centra, ne samo zbog etničkih, nego i geostrateških i geopolitičkih razloga, ne može se, kaže, ograničiti na prostor unutar međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske, stoga se na promocijama izdanja Centra govori i o obrani i žrtvi Hrvata u Bosni i Hercegovini.
- Dokumenti koje imamo o obrani tih prostora ne govore u prilog izjavama da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Braneći svoje domove u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, Hrvati i pripadnici HVO-a branili su i suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. Da su srpske snage u travnju 1992. uspjele probiti hrvatsku obranu na Livanjskoj bojišnici ili smjer prema Neumu, okupirali bi taj dio Bosne i Hercegovine i opasno ugrozile jug Hrvatske. Jednako tako, jug Hrvatske i Hrvati na tom području bili bi ugroženi da su snage Armije BiH uspjele ostvariti ciljeve operacije “Nerteva 93“. Zapravo, pravo je pitanje što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom da nije bilo Hrvatske i Hrvata. Stoga je iznimno važno da je s radom započeo Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, čije je osnivanje omogućilo Ministarstvo branitelja, zbog čega sam zahvalan ministru Fredu Matiću - kaže dr. Nazor.
Slabosti na našoj strani
U sljedećoj godini Centar planira objaviti Zbornik radova o stradanju Hrvata u Vojvodini tijekom 90-ih i njihovom položaju danas. Zahvaljujući pojedincima prognanim iz Vojvodine prikupili su značajnu količinu materijala, a s predstavnicima prognanih i izbjeglih Hrvata iz Vojvodine već su dogovorili organizaciju jednog stručno-znanstvenog skupa na tu temu. Posla za Centar bit će, nema sumnje, napretek.
- Istraživanje nekog povijesnog razdoblja, pa tako i Domovinskog rata, dugotrajan je proces. Vjerojatno nikada nećemo saznati sve detalje iz Domovinskog rata, ali već sad nam je poznat njegov okvir. Znamo da je riječ o agresiji Srbije, odnosno Oružanih snaga SFRJ, sastavljenih od JNA, Teritorijalnih obrana Srbije i Crne Gore i TO iz Bosne i Hercegovine, te srpsko-crnogorskih paravojnih postrojbi, na Republiku Hrvatsku. Znamo i da je Domovinski rat, kako se naziva razdoblje obrane od srpske agresije, a potom i oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske od 1991. do 1995., bio legitiman, obrambeni i oslobodilački. Znamo i da je, zahvaljujući hrabrosti i umijeću hrvatskih branitelja, te jedinstvu političkoga vodstva i najvećega dijela građana koji su “Lijepu Našu” prihvatili kao svoju državu, Hrvatska u tom nametnutom ratu pobijedila. To su naprosto činjenice koje niti jedna detaljnija raščlamba ne može dovesti u pitanje i na koje imamo razloga biti ponosni. Taj okvir dužni smo predočiti djeci u školama, kako bi i ona s ponosom govorila o tom razdoblju – govori dr. Nazor, pa dodaje kako je, dijelom zbog nesređenosti gradiva ili njegove nedostupnosti, a dijelom zbog velikog broja otvorenih pitanja, put do što cjelovitije istine o Domovinskom ratu prilično dugotrajan. No, preduvjet za njegovu realizaciju je objektivno i znanstveno iznošenje činjenica, što u konačnici mogu odraditi samo stručne osobe koje su na duže vrijeme spremne svoj istraživački rad posvetiti problematici Domovinskog rata.
- Pri tom ne smijemo prešućivati ni slabosti ili pogreške koje su počinjene na hrvatskoj strani, ako želimo ostati vjerodostojni. Bilo bi pogrešno, da ne kažem glupo, da se zbog nekih ili nečijih trenutnih potreba događaji preuveličavaju ili umanjuju ili čak prešućuju, pa da za 20-ak godina, kad većina izvora bude sređena i dostupna, mlađe generacije istraživača posumnjaju i u sve ono što je bilo pozitivno u Domovinskom ratu. I tu možemo učiti na negativnim iskustvima iz prošlosti. Ne smijemo izbjegavati ni suočavanje s negativnim primjerima iz vlastite prošlosti, ako se držimo principa da svaki zločin treba osuditi, bez obzira na to tko ga je, i u ime čega ili koga, počinio - kaže dr. Ante Nazor, inzistirajući da je osuda svakoga zločina preduvjet da zločin pojedinaca ne pomuti čistoću ideje i cijelog događaja, odnosno da pobjednik ne postane moralni gubitnik.
- Neovisno o pojedincima ili skupinama koje Domovinski rat nastoje prikazati kao razdoblje zločina, a hrvatske branitelje kao nepismene primitivce koji samo opterećuju državni proračun, vjerujem da je većina hrvatskih građana ponosna na razdoblje Domovinskog rata i ulogu hrvatskih branitelja. Vrednovanje njihove uloge i djela ionako ne ovisi o prosudbama neobjektivnih smrtnika, nego o sudu povijesti. A generaciji koja je 1991. uspjela obraniti, a potom i osloboditi Hrvatsku, zasigurno pripada posebno mjesto u hrvatskoj povijesti - reći će dr. Ante Nazor. Jer, uspostava neovisne Hrvatske braniteljima je najveći spomenik, najsjajnije odlikovanje, a ono što su doživjeli i prošli ne može im nitko oduzeti.
>>Iz pakla alkohola izvukla ga je podrška supruge i prijatelja franjevaca
Uvijek bude onih kojima bu se faca iskrivila na sam spomen slobodne i samostalne Hrvatske al to je tak. Tuđmanova veličina postaje sve veća upravo sad kad su informacije dostupnije i na neke stvari se more gledat hladna glave i iz drugog kuta. Uprav zato je bilo najteže u vrijeme "detuđmaniziranja" reć kak je Domovinski rat čist, a branitelji časni osloboditelji !!!