Danijela Dolenec, docentica je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, gdje predaje komparativnu politiku i metodologiju društvenih znanosti. Ujedno je i koordinatorica Grupe 22 koja radi na razvijanju alternativnih modela socijalno pravednih, demokratskih i materijalno održivih društava.
Zašto se Hrvatska podijelila popola kada je riječ o ključnim društvenim temama?
Često smo skloni Hrvatsku promatrati kao svojevrsnu iznimku, ali ona to nije. Trenutačno, primjerice, i u Švicarskoj i u Francuskoj najveću potporu uživaju stranke koje pripadaju radikalnoj desnici. Riječ je o strankama koje otvoreno šalju antiimigrantske i diskriminatorne poruke i koje ništa manje ne polariziraju javnost nego što mi svjedočimo u Hrvatskoj. Pogledajte također javnu debatu u SAD-u, koja je također gruba i polarizirana, s mnogim diskriminatornim porukama. U tom je smislu riječ o širem trendu radikalizacije političkih poruka koji predstavlja simptom nezadovoljstva etabliranim političkim opcijama te koji, u krajnjoj instanciji, odražava nezadovoljstvo i razočaranost sve lošijim životnim uvjetima velikog dijela stanovništva.
Podjele – nismo iznimka
Ljevica je dosad dva puta bila na vlasti i oba puta prate je prigovori da ne štiti nacionalne interese, žali za Jugoslavijom i slično. Imaju li ti prigovori osnove?
Ne bih SDP nazvala ljevicom. Kod nas se najčešće politički spektar lijevo-desno promatra kroz dihotomiju nacionalizma nasuprot ljudskim pravima te religioznosti nasuprot sekularizmu. Zaboravlja se druga os natjecanja u kojoj bi lijeve stranke u odnosu na desne trebale također nuditi i alternativne koncepcije ekonomskog razvoja. Pojednostavljeno, ljevica je povijesno vezana uz radnička prava, a desnica uz interes kapitala. Jednom kada političko natjecanje stavite na koordinatni sustav s dvije osi, identitetskom i socioekonomskom, onda vidite da je SDP zapravo liberalna stranka, s politikom koja kombinira univerzalističke vrijednosti i ljudska prava sa zagovorom ekonomske liberalizacije te širenja tržišnih odnosa. Činjenica da se stranke u Hrvatskoj ne razlikuju na socioekonomskoj osi natjecanja pomaže objasniti zašto se izbori stalno vrte oko identitetskih tema poput statusa Hrvata u dijaspori, zdravstvenog odgoja u školama, odnosa prema Domovinskom ratu i slično. To me vodi direktno u odgovor na vaše pitanje. Naime, dok god se politička utakmica igra na terenu nacionalnog identiteta, SDP je u gubitničkoj poziciji.
Zašto?
Već je dobro poznato kako je socijaldemokracija izgubila put nakon pada Berlinskog zida, kada je socijalistička ideologija duboko diskreditirana. Preko noći radnici su od nositelja režima pretvoreni u nepostojeći subjekt. Antun Vujić u svojoj knjizi “Hrvatska i ljevica” spominje kako je čak i sama riječ radnik zamijenjena neutralnom oznakom „djelatnik“. Tom urušavanju ljevice u hrvatskom kontekstu treba dodati još jednu dimenziju. U razdoblju jake nacionalističke mobilizacije devedesetih socijalizam je poistovjećen s jugoslavenstvom i agresijom, a to je poziciju SDP-a učinilo dvostruko nelegitimnom. Smatram da stranka do danas nije pronašla izlaz iz te klopke gdje se stalno iznova moraju dokazivati – da su i oni branitelji, da i oni vole Hrvatsku, da i među njima ima vjernika. Upravo zbog toga i sada, kada je na vlasti, SDP bilježi seriju teško razumljivih ustupaka konzervativnim zahtjevima, od vjerskih do braniteljskih. Ja to tumačim time što stranka i danas nije sigurna u vlastiti raison d’etre, a onda ne može ni uvjerljivo i dosljedno vladati.
HDZ bilježi seriju pobjeda bez obzira na koruptivni teret koji ima iza sebe. Kako to tumačite?
U hrvatskom stranačkom prostoru HDZ ima poseban status jer je riječ o stranci koja je nastala iz nacionalnog pokreta za nezavisnost, u devedesetim godinama oblikovala je državu te do danas na vlasti provela osamnaest godina. S obzirom na to iskustvo, HDZ-ova platforma nacionalizma i konzervativnih vrijednosti za mnoge naše sugrađane predstavlja temelje hrvatskog identiteta, a time i čvrstu vezu sa strankom. Kako je riječ o stranci s tolikim stažem na vlasti, posebno u presudnom periodu oblikovanja institucija države u devedesetim godinama, veza između HDZ-a i njegovih birača nije samo identitetska nego i materijalna. Znamo iz istraživanja da je socijalna politika u Hrvatskoj oblikovana tako da podržava klijentelistički odnos između stranke i njezinih birača, gdje su branitelji sada primjer koji nam prvi pada na pamet. Kada uspješno povežete identitet i interese birača, takva veza može preživjeti i velike potrese kao što je suđenje za korupciju.
Tolerantni na kriminal
Hoće li Živi zid i Sinčić preživjeti parlamentarne izbore, kakvi su dosezi takvih pokreta?
Ankete javnog mnijenja od početka ove godine pokazuju pad podrške Živom zidu. Svoj uzlet popularnosti on može zahvaliti karakteru predsjedničkih izbora koji je vođi stranke omogućio veliku medijsku izloženost. Nakon što je ta povoljna prilika nestala, Živi zid bori se s poznatim problemima koji su vezani uz nove, prosvjedne stranke – nedostatkom infrastrukture, kvalitetnih ljudi, znanja za oblikovanje javnih politika, političkog iskustva. Unatoč velikoj medijskoj pažnji i tome što je stekao simpatije mnogih inače razočaranih birača, ne mislim da može nadoknaditi sve nedostatke i biti ozbiljan natjecatelj na parlamentarnim izborima.
Kako to da ljudi protiv kojih se vode ozbiljne istrage, nije Bandić izuzetak, opstaju na vlasti, otkud ta vrsta tolerancije prema kriminalu?
Ovo je pitanje slično onom o podršci HDZ-u unatoč korupcijskim aferama u stranci. Dijelom stoga vrijedi i isti odgovor jer je Bandić također vodio grad na temelju klijentelističke i personalizirane politike. Spadate li u pojedince ili društvene skupine koje su na ovaj ili onaj način ostvarivale prava i beneficije dok Bandić vodi grad, ostat ćete mu lojalni dok se ne iskristalizira nova struktura moći. Drugi bih dio odgovora pak potražila u posvemašnjem razočaranju političkom klasom, gdje smo kao birači toliko rezignirani da i ne očekujemo kako će grad ili državu voditi netko tko neće ciljati na to da napuni vlastite džepove. U toj tmurnoj slici opće zloporabe javnog dobra biramo po onoj engleskoj krilatici „better the devil you know“, vođeni idejom da može biti samo gore pa se stoga držimo onoga što već poznajemo.
>>Živi zid posijao strah i anarhiju, sutkinji treba zaštita policije
>>HDZ 30, a SDP 23%, najbolji rezultat za obje stranke
>>Koalicija Čačić-Linić-Kosor bila bi vrhunac licemjerja
Žena je u pravu, bar što se tiče SDP odnosno nitko nije kao oni, s puno gušta i sadistički, ošišao radnička prava na nulericu - i onda se odfuriknio na Hvar na gozbu s jednim od tri milijardera. I jošš slavodobitno preko govornice poručio da su oni zapravo neoliberalna stranka. Samo još puk nije to spoznao, nije mu "dogorilo" da stranka koja je toliko nasvirala poreze, uvela takav pressing na poduzetnike i obrtnike da si tepaju "oduzetnici" i za vrijeme čije vladavine se širi tebece, kao znana bolest siromaškog okruženja - e da ti nisu ni s od socijaldemokracije skandinavskog tipa. Uostalom, dosta se sjetiti kako se formirao naziv te stranke - prvo SDP kao Stranka demokratskih promjena (aha!) i onda kasnije socijaldemokratska partija aka SKH. U sridu - to nije stranka ljevice, onih koji žive za rad i od rada, ma ni u bunilu...