Feljton (1. dio)

Dijelovi nove knjige Ivana Aralice: Lustracija počinje na sudu u Njemačkoj

 Josipu Perkovicu i Zdravku Mustacu za ubojstvo Stjepana Djurekovica 1982. u Njemackoj.  Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
1/2
10.11.2014.
u 18:12

Od duhovnih uniformi ustaša i komunista u nama je ostalo podosta toga, zbog čega je ova ideološka pomutnja, uzrok duhovne depresije i ekonomske stagnacije, i nastala

Dok sam prije pet godina, kad sam, kao teoretsku podlogu svojih romana "Sebastijanove priče", pisao knjigu "Mentalni komunist" – knjigu koja je tiskana prije dvije godine i s deset tisuća prodanih primjeraka bila najprodavanija knjiga te godine – pisao sam je s bojazni da ću, jer sam govorio samo o Mesićevim mantrama kao obliku komunističkog naslijeđa, biti krivo shvaćen. Da će se misliti kako se obračunavam s Mesićevom osobom iako sam se toga svim silama klonio, a ne s njegovom političkom doktrinom naslijeđem iz komunističkih dana, koju je Mesić kao nitko dotad eksponirao i time postao glavni krivac ideološke zbrke koja i danas, u klimaksu, traje u našem društvu.

Sad, kad sam napisao ogled o ideološkoj zbrci i na njega dobio nekoliko reakcija, pruža mi se prilika da ispravim možebitni krivi dojam vezan uz "Mentalnog komunista" tako da istraživanje ostatka komunističkog naslijeđa vežem uz više osoba, njihovih djela i njihovih djelovanja, i upotpunim sliku onoga što želim reći i čime želim pomoći, ipak i nasuprot svemu, voljenoj domovini. Eto, to je, a ne uvrede kojima sam zasut, razlog da ću se pozabaviti onim ostacima komunizma i jugoslavenstva koje nalazim u ovim reakcijama i djelu i djelovanju njihovih autora. I to činim kao obrazloženje idejne osnove svojih romana, u ovom slučaju "Okvira za mržnju", danas lektire u školama, "Puža" i "Kepeca", koji imaju šansu to jednog dana postati, ako se oslobodimo onoga što nam europska pravna norma preporučuje.

Već u ovoj svojevrsnoj preambuli tekstu koji pišem, prije nego krenem na prezentaciju komunističkog naslijeđa skrivena i neskrivena u reakcijama na svoj ogled, kazat ću i podcrtat ću da lustracija, kako se jednom riječju zove oslobađanje naslijeđa totalitarnih režima, komunističkog i fašističkog, nije zamišljena niti je tako bilo gdje provedena, kao odmazda pred streljačkim strojem.

Lustraciju-likvidaciju pred streljačkim strojem ne traži ni Vijeće Europe koje je donijelo dvije rezolucije o potrebi lustracije, a, bome, ni ja koji tražim da se one i kod nas provedu kad su se provele i u drugim tranzicijskim zemljama koje su ušle u Europsku uniju. Kad čini to što čini, da lustraciju tumači kao likvidaciju pred streljačkim strojem, ne zna se čini li to Ivančić iz neznanja ili u zloj namjeri. Kod njega potencijala ima i za jedno i za drugo: neznanje mu je veliko koliko i želja da ne sazna ništa više od onoga koliko već zna, koliko je od duhovnih predaka naučio; a toliki je burgijaš, da se među onima koji podvaljuju neistine većega ne može naći. Pa, kad se to dvoje spoji, neznanje do neba a burgijanje do središta zemlje, ispadne da je lustracija drugo ime za likvidaciju pred streljačkim strojem zakonodavaca iz Vijeća Europe i onih koji ih podržavaju na domaćoj sceni. Da kažem u maniri Smojine stilističke škole: kad burgijaš nešto presere, onda je to zbilja sranje! Zato takvo shvaćanje lustracije ostavimo njemu samu: što je skuhao, neka i pokusa! Zadržavam pravo da mu kažem zašto se te lustracije sam boji iako mu nikakvo strijeljanje ne prijeti.

Uzaludnost svakog otpora

Kako se bez muke može zaključiti, nakon uvida u sadržaj rezolucija Vijeća Europe i u zakone onih zemalja koje su, prilagođavajući ih svojim potrebama, te rezolucije provodile, lustracija se provodi na osnovi zakonskih akata, a ne po slobodnoj procjeni pojedinaca i grupa, kako se lustracija ne bi pretvorila u politički obračun i imala negativne posljedice – pretvorila u ono što Ivančić na samom početku tvrdi, u streljački stroj, doslovan ili kao figuracija. Onoliko koliko se može vidjeti iz tih rezolucija i tih zakona, lustracija se sastoji od tri segmenta koje zakonski akti trebaju regulirati: počinjenim se zločinima sudi na sudovima, umreženost u komunistički represivni sistem rješava se administrativnim mjerama, a mentalno naslijeđe komunističkog režima se uklanja dugoročnom praksom dekomunizacije, uz istovremenu demokratizaciju društva, od jednog do drugog slučaja, prepoznavanjem i odstranjivanjem onoga što je od komunizma u nama i među nama ostalo, bili ga svjesni ili nesvjesni. Ne vidim gdje bi tu bila likvidacija, a gdje streljački stroj koji političke protivnike stavlja u haps ili puni olovom. Ali ostracizma će biti: za one koji su počinili zločin, sudska kazna; za one koji bi mogli predstavljati maligni tumor u demokratskom društvu, izolacija ili izlječenje! Što se tu može, društvo je organizam i mora paziti na svoje zdravlje liječeći bolesti onim mjerama koje su ugrađene u demokraciju!

Mi smo propustili donijeti zakon o lustraciji, kad su ga druge zemlje u tranziciji donijele i provele, iz objektivnih razloga o kojima u svom ogledu govorim, i zadovoljili smo se samo saborskom "Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka..." To se i u lijevoj i u desnoj političkoj opciji smatralo dovoljnim sve dok nije došlo do oslobađajuće presude hrvatskim generalima, čemu se lijeva opcija nije nadala priželjkujući bilo kakvu, bar simboličnu osudu, i dok Hrvatska nije ušla u Europsku uniju i bila prisiljena primijeniti Europski zakon o uhidbenom nalogu. Taj se zakon ne odnosi samo na delikte iz domene lustracije od komunističkog naslijeđa, ali se u slučaju Perkovića i Mustaća odnosio. I došlo je do zaprepašćujućeg otpora lijeve opcije, trenutno potentne jer održava vlast, izručenju te dvojice Udbinih funkcionara njemačkom pravosuđu, čime bi i bez našeg zakona, silom europskog zakonodavstva, počeo i kod nas proces lustracije. Taj otpor lustraciji lijeve političke opcije konkretiziran u slučaju Perkovića i Mustača bio je toliko, rekao bih, na komunistički način drzak i iracionalan, da je pod cijenu kompromitacije Hrvatske kao nove članice ujedinjene Europe, preko lex Perković krenuo na izmjenu Ustava kako bi se onemogućilo izručenje dvojice udbaša njemačkom sudstvu kako bi se spriječila i sama naznaka lustracije, koja i kod nas, postalo je očito, kad-tad, u ovakvom ili u onakvom obliku, mora započeti.

Ta silina otpora lustraciji i pokušaj promjene ustava kao oblika baršunaste obnove totalitarnog režima i nasilnog svrgavanja mlade demokracije, o čemu govori druga rezolucija Vijeća Europe, dolazila je u prvom redu od predsjednika Ive Josipovića, koji je za to, osim političkih uvjerenja, imao i druge, poznate i višeznačne, osobne razloge, i od predsjednika Vlade Milanovića, koji se od predsjednika dao nagovoriti, doživio blamažu i ponio svu krivnju, makar je ta blamaža i ta krivnja bila posljedica neznanja o uzaludnosti svakog otpora lustraciji.

A da država, izmjenama ustava i zatvaranjem mogućnosti primjene Europskog uhidbenog naloga, istovremeno i sprečavanjem otpočinjanja procesa lustracije, nije blamirana pred Europom – u prvom redu zahvaljujući Josipovićevu naumu da suspendira mladu demokraciju i baršunastom metodom zaštiti od osude komunistički totalitarizam – zaslužni su, što dosad nigdje nije rečeno, jedna aktivistica nevladine udruge kršćanskog nadahnuća i jedan osuđenik osuđen za navodni ratni zločin. Zaslužni su Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji i Branimir Glavaš, koga je komunističko mentalno naslijeđe u sudskoj i izvršnoj vlasti, u procesu upitne zakonitosti, u kojemu je ubojica krunski i zaštićeni svjedok, uspjelo, kao hrvatskog branitelja, strpati u zatvor.

I sad smo tu gdje jesmo: lustracija na sudu u Njemačkoj počinje, a mi nemamo o njoj ni dogovorenih stavova ni zakona po kojemu ćemo je u sva tri vida provoditi. Bila bi propuštena prilika i velika sjena na razboru hrvatskog biračkog tijela kad na sljedećim predsjedničkim izborima ne bi, uskratom drugog predsjedničkog mandata za pokušaj baršunaste zaštite komunističkog totalitarizma, kaznilo Ivu Josipovića i izborom novog predsjednika otvorilo mogućnost lustraciji u sva tri oblika, osobito u trećem, tek koji mjesec nakon početka suđenja udbašima pred njemačkim sudom. Velika sjena i velika šteta, jer je Josipović, više nego ljevičarska vlada, bio kočnica lustraciji od komunističkog naslijeđa u vrijeme kad je tomu vrijeme došlo!

A upravo taj i takav Josipović često zna, iz službene pozicije, reći da se ne treba baviti ustašama i partizanima, već da se treba baviti ekonomskim problemima, nezaposlenošću i biti okrenuti budućnosti, a ne zagledani u prošlost. Govori to iako je država baš u njegovu mandatu ušla u najtežu ekonomsku krizu i dosegnula nezaposlenost kakve u njoj nikad nije bilo; govori to, i usporedno s tim odbija priznati da je komunistički totalitarizam ravan komunističkom; i govori to, uporno se suprotstavljajući izručenju Perkovića njemačkom sudstvu, pritom nas uvjeravajući – ne navodeći je li radi sebe ili svoga šefa osiguranja – da uvjerenja sinova nemaju mnogo veze s uvjerenjima njihovih očeva, pa da je narodna poslovica kako će djeci trnuti zubi ako su im roditelji jeli nezrelo voće, čista izmišljotina.

Kad od njega ili od bilo koga drugoga, slijeva ili zdesna, čuješ da se ne bavimo ustašama i partizanima, da ne odlazimo u daleku prošlost, već da se bavimo trenutačnim problemima, ima bar dva vrijedna razloga da to ne prihvatiš zdravo za gotovo.

Prvo, to nije ništa drugo nego osuvremenjen prijevod stare komunističke parole da su oni pobijedili mračnu prošlost i svijet vode u svijetlu budućnost, nesebično, sve za korist budućih naraštaja, mladosti koja dolazi i koja će uživati novi svijet što ga oni trenutačno grade. Kako je to završilo, zna se, i samo nam ostaje poželjeti – nikad se ne ponovilo!

Dva totalitarizma

I drugo, nije za mladu demokraciju, kojoj prijeti baršunasta obnova totalitarnog režima, rasprava o načinu kako se osloboditi naslijeđa fašističkog i komunističkog totalitarizma silaženje u špilju, kako neki rekoše, misleći na prošlost, ili bavljenje ustašama i partizanima, kako uz ironičan osmijeh voli reći naš aktualni predsjednik, već je to bavljenje onim što je od ustaša i partizana, od dva totalitarizma – u prvom redu komunističkog jer je dulje trajao i jer nam je vremenski bliži – ostalo u nama, koji smo tu, koji ostvarujemo suvremeni život; bilo da smo to totalitarno naslijeđe po nekoj osnovi naslijedili, partijskoj ili hereditarnoj, bilo da smo ga, živeći u komunističkom totalitarizmu, svjesno ili nesvjesno posvojili i postali njegovim zarobljenicima. Ne o uniformiranim ustašama i komunistima, mi se time ne bavimo, mi se bavimo onim što je od duhovnih uniformi ustaša i komunista u nama ostalo. A, Bog i bogme, ostalo je toga podosta, zbog čega je ova ideološka pomutnja, uzrok duhovne depresije i ekonomske stagnacije, i nastala.

Priredio:

Zvonimir Despot

Sutra:

O komunizmu i komunističkom naslijeđu, bivšem ministru financija Slavku Liniću...

Komentara 26

SE
sestrićna
18:24 10.11.2014.

sve dok su nasljednici skh na čelu rh lustracija nije sprovedena...

NZ
NAĐI-zaZAGREBbezkumova
18:49 10.11.2014.

Nadam se da će Josipović i njegova Partija, stranka koja se do 1993. zvala Savez komunista, mirno predati vlast bez oružane pobune. Nakon toga kao 2000. slijede umirovljenja, otkazi, sudski procesi, lustracija.

BA
barbaizamerike
18:55 10.11.2014.

I vrime je da pocne

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije