Po drugi put u 84 godine, koliko ih Lovro Valent ima na plećima, osjetio je starina iz Gunje zlu kob rijeke Save. Prvi je put to bilo osamdesetih, kada je rijeka progutala njegova osmogodišnjeg sina.
Drugi put bilo je to ovaj vikend kada je ostao bez krova nad glavom. Nemoćan i sam smjestio se Valent na jedan od kreveta na napuhavanje u školskoj sportskoj dvorani u Cerni, kakvih je ovdje stotina. Prisjetit će se tu s mukom kako je ove subote spašavao živu glavu. Sa sobom ništa nije uspio ponijeti.
Nije mu se išlo. Kuća napravljena od blata još davne 1956. godine sve je što je imao. Valjda je sudbina tako htjela da prošle godine pokopa i svoje drugo dijete, kćer. Ostao mu je, veli, još unuk, za kojeg ne zna gdje je i kako je:
– Otišao je prije dva mjeseca raditi na more. Ne javlja mi se. On se zove Boris Kotlarić. Ako ovo pročita, nek’ zna da sam ja tu na sigurnom – priča nam Valent dok dvoranom odzvanja školsko zvono.
Na krovu čardaka
– Eto, gotov je sat – domeće 60-godišnji Ivan Lokanc. On je iz Gunje izašao u nedjelju:
– Šest metara bila je duboka voda. Stajao sam na krovu čardaka kad je naletio helikopter. Spustili su mi dvije jabuke, mlijeko, malo cigara i jogurt. Za 15-ak minuta vratili su se po mene. Ponio sam samo ovo što imam na sebi. Nisam uspio uzeti ni slušni aparat pa sad moram vikati – govori Lokanc.
Teško mu je što je ostao bez kuće koju je gradio osamdesetih, kada je dobio odštetu jer se na poslu na njega srušilo pet i pol kubika zemlje i još kubik i pol građe pa je pola sata bio zatrpan. Teško mu je i što nije uspio spasiti svoje životinje – koze, kokoši, svinje, psa, mačku i piliće:
– Da ne povjeruješ što čovjeku padne na pamet u takvoj situaciji. Ja sam, eto, sklonio piliće u dnevnu sobu, da ih mačka ne pojede. A znam da nitko neće preživjeti...
Do Lokanca se na krevetu privremenog doma smjestio 78-godišnji Filip Lucić. Tu je, veli, negdje u ovoj velikoj dvorani i njegova žena. Pogledom je traži među stolovima punim odjeće, koju su dobri ljudi donijeli za stradale u poplavama, da se imaju u što presvući.
Živim sama i da je puk’o nasip javio mi je sin iz Njemačke. A sin iz Brčkog zvao je policiju da me spasi
– Doš’o sam u papučama, tražim nešto za noge. Ne bi ja ni iš’o da me vojnik nije odgurao prema autobusu – pripovijeda.
A onda mu niz lice krenuše suze pa jedva uspijeva prozboriti da se u Gunju doselio 1992. godine, kada je protjeran iz svog doma u Krepšiću u Bosni i Hercegovini:
– Po drugi sam put ostao bez svega – priča otirući suze.
Gledaju sve vijesti
Ni on, baš kao ni Refika Ćordić, nije vjerovao da voda može tako brzo rasti i nositi sve pred sobom. Tu 51-godišnjakinju iz Gunje na sigurno je nosila vojska. Refika je gotovo slijepa i kreće se uz pomoć bijelog štapa koji je spasila od poplave.
– Govore da su išli obavještavati ljude da izađu iz Gunje. Meni to nitko nije došao reći. Živim sama i da je puk’o nasip javio mi je sin iz Njemačke. A sin iz Brčkog zvao je policiju da me dođu spasiti – govori Refika. Jučer joj je pozlilo pa su je odvezli u bolnicu u Vinkovce koja je otvorila svoja vrata za prihvat evakuiranih.
Dok sportskom dvoranom hodaju znani i neznani ljudi, 81-godišnji Marjan Lamšić zauzeo je mjesto ispred TV-a. Gleda sve vijesti. I čeka da čuje kad će se moći vratiti u svoju Gunju.
O Bože moj dragi ima li te ??' Pomozi mom napaćenom poplavljenom narodu u ovoj kataklizmi....Smatram da bi vlada RH trebala poduzeti sve da se šteta od poplave sanira..Ljudi su ostali bez ičega, treba im pomoći...Moja je supruga sinoć nazvalaa tamo neki broj nekoliko puta (mislim 5-6 kn po pozivu)... Neka svatko pripomogne koliko može....