Progone i hajku na potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika Partija je počela vrlo brzo nakon njezine objave. Vjesnik je već 19. ožujka osudio objavu dokumenta, a u sljedećim danima redali su se izvještaji o negativnim reakcijama političkih tijela te prosvjednim mitinzima u zagrebačkim tvornicama Rade Končar, Prvomajska, Janko Gredelj i Elka. Kako su brojni potpisnici Deklaracije bili članovi SK, uslijedili su i sastanci na kojima se tražila partijska odgovornost. U tom sklopu zanimljiv je dvodnevni partijski sastanak Osnovne organizacije SKH sveučilišnih profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održan 30. i 31. ožujka 1967. Što se sve događalo na njemu, istražio je i publicirao povjesničar Berislav Jandrić.
Prvoga dana profesori, članovi SK, jednoglasno su politički osudili Deklaraciju, ali drugoga dana gotovo su svi naglašavali kako hrvatski jezik uistinu nema položaj koji bi u Hrvatskoj trebao imati. Stoga su i Jugoslaveni, i nacionalisti, i neopredijeljeni pokušali zaštititi svoje kolege potpisnike. Suprotstavili su se namjeri “da potpisnici Deklaracije budu izvedeni pred javni sud naroda, da im se imena objave i da se, bez uobičajenog postupka, svi isključe iz organizacije”. Potom je na red došla samokritika potpisnika Deklaracije. Evo što su izjavljivali neki od uglednih profesori:
Ljudevit Jonke, Odsjek za jugoslavenske jezike i književnost:
“Napravio sam pogrešku iz nebudnosti i priznajem svoju krivicu što sam prihvatio Deklaraciju u takvom tekstu, ali ne mislim time reći da ne postoji hrvatski književni jezik i da on ne smije imati jednako mjesto kao i srpski književni jezik.”
Aleksandar Flaker, Odsjek za slavenske jezike i književnost:
“Osobna odgovornost je utvrđena, ali još ne shvaćam svu tu proceduru kada se radi o inicijatoru, o formuliranju stavova.”
Stanko Lasić, Odsjek za jugoslavenske jezike i književnost:
“Nitko me nije silio da dajem neki pristanak, nitko nije ništa sugerirao. Ja sam Deklaraciju potpisao sa željom da se neka otvorena pitanja riješe.”
Ivo Frangeš, Odsjek za jugoslavenske jezike i književnost:
“Prvo, meni je jasno da jezik kojim se piše je hrvatski književni jezik, i drugo, u klimi opće demokratizacije i isticanja ravnopravnosti jezika Deklaracija predstavlja jedan prilog. Bio sam uvjeren da ćemo taj naš prijedlog poslati na mjesto gdje je upućen i da će tamo biti raspravljan, primljen ili odbijen. Nisam znao, i to je možda krivica, da će se on objaviti ranije nego što je bilo rečeno.”
Miroslav Brandt, Odsjek za povijest:
“Ja očigledno pripadam u red ljudi koji moraju osobno snositi posljedice, ali ja bih htio da u ovom posljednjem trenutku što sam u ovoj partijskoj organizaciji pridonesem tome da uradim one neke stvari koje su korisne za mene ili iks ispilona nego koje su korisne za našu stvarnost. To smo dužni raditi bili u Partiji ili ne. No, biti isključen iz Partije to znači biti svrstan u red onih za koje će se govoriti: to je zvijer koja vadi ustaški nož. Ne bojim se za egzistenciju nego nepravde koja će pasti na nas, ako ju nismo zaslužili uza sve političke pogreške, uza sve teške posljedice.”
Unatoč pritisku iz CK SKH, članovi SKH na Filozofskom fakultetu nisu svoje kolege htjeli kazniti isključenjem iz SK, nego su im odlučili izreći samo partijske opomene i ukore. No Sveučilišni komitet SKH u Zagrebu nije bio zadovoljan pa je usvojio nove, oštrije kazne: iz SKJ/SKH isključeni su Brandt, Frangeš i Jonke, posljednja opomena pred isključenje izrečena je Pupačiću i Vaupotiću, a opomena Flakeru.
U Društvu književnika Hrvatske nije bilo takvog zajedništva te su iz SK isključeni Slavko Mihalić, Jakša Ravlić i Petar Šegedin, ukorom je kažnjen Vjekoslav Kaleb, a opomenom Milivoj Slaviček. Pod udar su došli i visoki hrvatski politički dužnosnici: Većeslav Holjevac, Mladen Iveković, Ivan Rukavina, Josip Šentija, Ivan Šibl, Franjo Tuđman i drugi, a žrtvom je postao i bard hrvatske književnosti Miroslav Krleža, koji je podnio ostavku na članstvo u CK SKH.
U travnju 1967. Bakarić je zaustavio hajku i pritisak “zdravih snaga” koje su tražile pokretanje sudskih procesa protiv potpisnika Deklaracije. “Izvedemo li nekoga pred sud, uvjeravam vas da će biti oslobođeni, prema tome, dobit ćemo pljusku”, rekao je Bakarić. Očito je shvatio da su neki partijski funkcionari vodili nerazumnu kampanju ne bi li politički kompromitirali njega i hrvatsko političko vodstvo. Osim toga, tvrdi povjesničar Jandrić, i u samomu CK SKH postojala je skupina hrvatski orijentiranih političara koji su uvidjeli da slabljenje hrvatskoga nacionalnog entiteta i ekonomsko podčinjavanje Hrvatske, koje provode velikosrpski hegemonisti, postaje neodrživo. To će, uostalom, i dovesti do Hrvatskog proljeća.
>> Evo koliko se hrvatski jezik mijenjao posljednjih 500 godina - na primjeru iz Biblije
>> Da nije bilo Matice hrvatske, ne bi bilo ni Hrvatske
Kad ce arhive biti dostupne?