Prema ispitivanjima javnog mnijenja, Slavko Linić već je mjesecima najpopularniji ministar u Milanovićevu timu. Baš zato čudno zvuče glasine da ga se Milanović uskoro namjerava odreći. No, samo na prvi pogled. Linić je posljednji jaki političar u vrhu SDP-a sa snažnim utjecajem na stranačku bazu i kao takav moguća smetnja pojedinim ambicijama u budućem pozicioniranju unutar stranke. S Linićem smo razgovarali u subotu ujutro, prije izvještajne konvencije SDP-a.
Imam energije i znanja
Iza vas je još jedan politički buran tjedan, ali namjera vam je do kraja odraditi mandat?
Nisam se prihvatio ovog posla da bih otišao na pola mandata, nego da ga odradim do kraja. Uza sve, ekonomska situacija u Hrvatskoj traži od svakog od nas da bude odgovoran. Što se mene tiče, ne manjka ni ni energije, ni znanja, ni sposobnosti. Znam se nositi s problemima i nema razloga da sam odem. Vjerujem da je to jasna poruka.
Kolike su nesuglasice između vas i premijera te u SDP-u nakon slučaja Šegon i najave ukidanja predstečajnih nagodbi?
Kao čelni čovjek Ministarstva financija obavljam svoje poslove najnormalnije, iznosim prijedloge i planove i u tom dijelu dobivam potporu premijera i ostalih članova Vlade. A najvažnije i jest da poslovi ne škripe. Nema, dakle, negativnih posljedica na posao zato što katkad imamo različit pristup.
Odakle su onda do medija došle takve informacije? Premijer ih jest demantirao, ali dojam je da su došle upravo iz Vlade?
Postoje, naravno, kolege u Vladi s kojima imam različit pristup nekim pitanjima. Svaki ministar ima svoj stil i način rada. Meni je prije svega bitan rezultat Vlade i stranke, nekima je možda važna osobna ambicija. Ali ne razmišljam u tim kategorijama, fokusiran sam na posao i program SDP-a. Šum u komunikacijama nije poželjan, ali on očito donekle postoji.
Jesu li predstečajne nagodbe postigle cilj, jesu li ispunile svrhu?
Sve dok imamo privredu koja je prezadužena i zato ne može održavati proizvodnju, a još manje ići u investicije, PSN su alat koji mora opstati, a i brojke govore tome u prilog. Zapravo sam ponosan što je Hrvatska među prvima u Europi krenula s tim instrumentom koji u SAD-u odavno funkcionira, ali je europska regulativa do krize dosta zazirala od toga. Dužnika se pokušava gurnuti na spašavanje najvećim vjerovnicima, no naš je model za vjerovnike puno povoljniji nego američki. Vidimo da se danas 15-ak zemalja EU priklonilo tom instrumentu. Osobno sam ponajprije razočaran što je naša pravna struka ostala zaglavljena u tradicionalnim rješenjima, koja jednostavno nisu rješenja za gospodarstvo u krizi.
Izmjenama zakona o PSN-ima ipak će se malo više uključiti sudovi.
S obzirom na stalne pritiske pravne struke, ocijenili smo da kod sudova ne bude samo kraj postupaka već i početak.
Je li u toj fazi (prijave tražbina) zona rizika od “varanja”?
Ne, i ne mislim da je pravna struka u pravu jer su i dosad zaštite bile kao na sudu. Tražbine ne prijavljuje dužnik, on je u elaboratu dužan navesti tražbine da bi se moglo utvrditi postoje li elementi nelikvidnosti i insolventnosti, ali svaki vjerovnik prijavljuje svoja potraživanja. I svaki, ako mu se odbiju tražbine, ima pravo zaštite, za početak upravnim postupkom. I nakon izmjena zakona rokovi će biti kratki.
Nije li malo hrabro reći da u postupcima PSN-a sto posto nema kriminala? Mediji ovih dana pišu o zastojima nekih predmeta zbog DORH-a?
To je pitanje (ne)poznavanja samog koncepta. S pozicije države osnovna je stvar u tome što se kod PSN-a i zakonski podrazumijeva diskrecijsko pravo odlučivanja o otpisu potraživanja. No, to i jest bit nagodbi. Mi smo u Ministarstvu financija pravilnicima omogućili i kontrolu tog diskrecijskog prava definirajući kriterije u vezi s postocima otpisa, od broja zaposlenih i vjerovnika do razina zaduženosti. I poštujemo to. Ali neki si uvijek daju za pravo unaprijed i paušalno optuživati. Zato, kad govorim da nema propusta, govorim o tome da imamo kriterije, imamo savjetodavno vijeće u kojem sjede ljudi iz raznih ministarstava. Oni su ti koji ocjenjuju vrijedi li nekoga spašavati. Odluka je li neki elaborat dovoljno kvalitetan da se isplati boriti za spašavanje nekoga uvijek je teška. I nema jamstva da i, kad prođe postupak, neće opet pasti.
To će pokazati vrijeme.
Imamo već i takve primjere. Tekstilna tvrtka Prvi maj Laslovo, kojoj smo dali šansu, među ostalim, jer ima 180 ljudi. Prošli su postupak, sklopljena je nagodba, ali opet ne plaćaju doprinose i sad se ponovno pokušavaju iščupati. Hoćemo li na tom primjeru suditi o predstečajevima? Ta su pitanja tragedija. Brojke u konačnici najbolje pokazuju koliko smo u prosjeku otpisivali: 13% ili puno manje od banaka i ostalih vjerovnika, pa i onih međusobnih potraživanja za koje neki tvrde da su sumnjiva. Treba naglasiti i tko to nas zastupa na sudu kod dizanja ruku da neki otpis prođe ili ne. To je DORH. Zbog svega toga ne pristajem na ulične borbe, pogotovo ne kad dolaze od onih čiji kriminal danas rješavam i čiji su se crni fondovi punili iz tvrtki poput Dalekovoda ili Konstruktora, koje smo zbog radnih mjesta i tržišta također morali spašavati. Što je bila alternativa: gurnuti ih u stečaj i opet se ne naplatiti. Jer banke su te koje imaju razlučna prava. Ili da možda govorimo o HTV-u i njegovih 380 milijuna kuna poreznog duga? Što smo učinili? Uzeli smo im neku zgradu, dio duga unijeli u kapital. Sami sebe smo, dakle, dokapitalizirali. Jesmo li možda trebali blokirati televiziju ili je ugasiti? Možda da razgovaramo o slučaju Mirna, zbog kojeg nas napadaju što za strateškog partnera nismo prihvatili neku konzultantsku kuću bez novca, a uprava je odbila Podravku? Ta je priča gotova. A radnici neka se obračunavaju s neodgovornom upravom ako joj je stalo da ih gurne u stečaj. Ne pristajem na ucjene.
Neće li podjednako tegoban biti projekt otpisivanja dugova građanima?
Hoće. Opet je riječ o nečemu što uključuje diskrecijsko pravo i opet teret trebaju dobrim dijelom preuzeti ministarstva financija i pravosuđa. Kod pojedinaca, nažalost, kad promatrate zemljišne knjige, vi niste u stanju jasno vidjeti što je to njegova realna imovina i je li zaista siromah koji živi u stanu zbog kojeg se zadužio i nema ništa drugo. Možemo li sa sigurnošću znati je li što skrio?
Znači li to da je to nemoguća misija?
Ne, ali treba opet hrabrosti i treba banke potaknuti da idu u to. Pritom ipak treba reći i da su krediti uz hipoteke u nas nešto drugo nego tzv. mortgage krediti u SAD-u, kod kojih u slučaju nemogućnosti vraćanja kredita banka uzme imovinu i tu je kraj, nema ostatka duga ako se vrijednost nekretnine u međuvremenu npr. prepolovila. Kod nas to nije slučaj i u toj zoni treba tražiti rješenja.
Još jedna neuralgična točka oko koje ste se javno izložili jest HBOR. Može li aferaški prizvuk utjecati na aranžmane s međunarodnim kreditorima?
Dovoljno je reći da zajedno s ljudima iz HBOR-a pregovaramo o 800 milijuna eura kredita europske investicijske banke. To su delikatne stvari i svaka je priča o nezakonitostima u poslovanju štetna i opasna. Za mene je to banka koja ima regule prema kojima radi, ima svoje revizore, interna tijela. Mislim da je HBOR dobro organizirana banka i da možemo dokazivati ulagačima vani da mogu bez straha plasirati mu novac.
Najveći je moj promašaj to što sam državnim tvrtkama ostavio dobit iz 2011.
Koji je vaš stav u vezi s objavljivanjem korisnika kredita HBOR-a?
Ja ne mislim da je to dobra ideja. Što znači, primjerice, podjela rizika u programima u kojima poslovne banke i HBOR zajednički kreditiraju poduzetnike. Ako mi svoju polovicu objavimo, što je s onom bankarskom i što ćemo s institutom bankarske tajne?
Dobar dio energije trenutačno ipak trošite na proračun. Jesu li dogovori o rebalansu pri kraju?
Idući tjedan sve bi trebalo biti zatvoreno. Manje-više dogovori o rashodima završeni su, neke dvojbe o prihodovnoj strani riješit ćemo u nekoliko dana.
Jeste li morali smanjiti apetite u odnosu na najavu o 3,6 milijardi kuna ušteda na rashodima?
To smo dogovorili, no problem je rast nekih rashoda koje moramo ugraditi. Dio, oko 3,2 milijarde kuna, odnosi se na zdravstvo, ali u tom smo sustavu istodobno predvidjeli i neke racionalizacije. No, još ćemo imati i ‘iznenađenja’ na mirovinama. U tom smo dijelu očekivali da će se krajem prošle godine po osnovi indeksacije osnovica za ovogodišnje usklađivanje uvećati manje nego što se ispostavilo.
A zdravstvo, je li vraćanje stope doprinosa na 15% i dalje plan B?
To rezervni plan. Riječ je o oko 2,5 milijardi kuna i to je opcija u slučaju da Europska komisija ne prihvati kao smanjenje deficita povrat manjeg dijela mirovinske štednje uz nadomjestak s novim porezima u 2016.
I na nekim prihodima se stvari kompliciraju. Croatia osiguranje i Ina iskazali su gubitak, HEP je s neznatno većom dobiti nego u rujnu...
Što se tiče povlačenja dobiti, ove godine ide i oko 400 milijuna kuna iz dobiti HNB-a. No, ako se pomno čitaju planovi vezani uz prihode od imovine, vidi se da nisu posrijedi samo dividende i udjeli u dobiti tvrtki već i tzv. neutrošena sredstva. Znate li kolika su ona samo u znanosti?
Hoćete li reći da ima novca u sveučilištima, institutima?
Da, oko 1,6 milijardi kuna i raspršeni su na računima, oročenjima. Ima, dakle, novca, a troši se, među ostalim, na plaće mimo zakona o izvršenju državnog proračuna jer taj bi novac trebao ići samo za programe. To je rat koji traje godinama. To bi trebala biti sredstva proračuna, ali znanost je uvijek bila jaka i uspješno se opirala. Nije problem tu naći dodatnu milijardu kuna, samo to treba regulirati.
Otkud toliki novac?
Fakultet, primjerice, ugovori neki posao, naplati, malo potroši na plaće i honorare, malo drži na računima. Da ne govorim o dodatnim studijskim programima za koje imaju državnu infrastrukturu, plaćene režijske troškove. Na nekim su veleučilištima plaće, ugovori i honorari čak 30-ak tisuća kuna. Ja imam 17.000.
I poreza na dobit očito će biti manje nego što se računalo. Samo po dobiti banaka 400 milijuna manje.
Točno. Ali, evo i malo optimističnih vijesti. U petak je Europski sud presudio protiv Europske komisije koja je štitila telekome. A jedna od težih bitaka koje sam vodio bila je upravo ona za (ne)ukidanje posebnog poreza telekomima?
Je li to najava novog kruga?
Reći ću samo da u Ministarstvu financija temeljito proučavamo presudu Europskog suda.
Milijarda eura sažimanja deficita, dakle, nije upitna?
Tako je.
Šum u komunikacijama nije poželjan, ali očito postoji
Jeste li požalili zbog, primjerice, smanjenja PDV-a za ugostiteljstvo i turizam ili smanjenja zdravstvenih doprinosa?
Ne, ni jedno od toga. Mi smo danas dio europskog tržišta. Zdravstvo ne može plaćati samo 1,4 milijuna zaposlenih. U socijalnoj državi u kojoj svatko mora biti osiguran, kod doprinosa za zdravstvo dvije su osnovne logike: jedna je da zdrav plaća više, a druga da onaj tko ima mora platiti više. E sad, to ne znači (samo) plaća. I u Europi se zdravstveni doprinos plaća najvećim dijelom na imovinsku osnovicu.
Procjena rasta
Ni za kojim potezom ne žalite?
Svojim najvećim promašajem smatram to što smo dobit trgovačkih društava u državnom vlasništvu iz 2011., a samo je Ina imala dvije milijarde kuna, ostavili tim kompanijama. Radi investicija. A jesu li ih imale? Tu smo potpuno krivo procijenili da će se dogoditi investicijski ciklus. Trebali smo povući u proračun najmanje 50-60 posto dobiti. Tek sada se vraćamo tome.
Slijedi li zaokret i kod oslobađanja od poreza na reinvestiranu dobit?
Ove ćemo godine itekako razmisliti hoće li to oslobođenje vrijediti samo za investicije.
Jeste li dosad svaki put vjerovali u proračun iza kojeg ste kao ministar financija stali? Na njega ipak utječu i drugi resori.
Od prvog dana najviše se dvojbi pojavljivalo vezano uz procjene gospodarskog rasta. Moji suradnici koji se bave makroekonomskim analizama obično imaju osjetno niže projekcije. Ja ih razumijem. Koji put u tim projekcijama, međutim, kao ministar guram neke stvari prije svega da se pokaže što bi nam trebao biti dostižan cilj i da se borimo za to. Najlakše je napisati minus 0,5 posto, no to znači da tvrtkama u našem vlasništvu unaprijed dajemo nizak start za investicije.
>> 'Linićev bijes samo me učvrstio da ustrajno štitim prava građana i vjerovnika'
Ma neće on otići na pola mandata jer još nije ni upola načinio zla i nepravdi koliko namjerava(ju) a gospođa Rudan piše o ćemu ja već mjesecima ovdje "trubim". Svaka država, kratko i jasno, ima svoju mafiju samo mafija ima svoju državu HR-u.