Unuka bivšega vođe jugoslavenskog režima Josipa Broza Tita izrasla je u kvalitetnu, kreativnu i empatičnu osobnost i, naravno, krajnje subjektivnu kad govori o svome djedu. Ali tko nije kad je vlastita obitelj posrijedi. I oni koje posve drugačije spone vežu uz taj kontroverzni lik i njegovo djelo imaju svoje razloge zbog kojih ne znaju ili ne žele znati sve ono loše što se događalo pod njegovom vlašću. Eto i bivši predsjednik Ivo Josipović vrsni je kaznenopravni stručnjak, u svom djelovanju zalaže se za poštovanje svačijih ljudskih prava, predstavlja se kao moderan europski ljevičar, ali kad je o Titu riječ, zaboravlja sve pravdoljubive principe pa i temeljni "zločin je zločin!".
Prema tome Aleksandra Saša Broz posljednja je od koje treba očekivati da šuti ili bude objektivna o Titu. Štoviše, treba imati razumijevanja i za njezinu potrebu da javni prostor "obogati" pokojim intimnim detaljem iz svoga djetinjstva koji njezinoga djedu prikazuje u drugačijim svjetlu. Tako je u subotu gledateljima javne televizije, govoreći o tomu kako će uskoro raditi dokumentarni film o svome djedu iz vizure svoga djetinjstva, na traženje voditeljice ispričala anegdotu o "nevidljivim ljudima", kako je nazvala sve one ljude koji su bili angažirani kako bi organizirali život oko Tita. Ti ljudi oko Tita nisu smjeli ništa vidjeti, čuti pa ni osjećati te, iako su za ta vremena bili u jednu ruku i povlašteni, u tom smislu uistinu su bili "nevidljivi ljudi" kakve su inače dvorske svite. Saša Broz se, dakle, sjetila kako je kao djevojčica boraveći u Titovoj rezidenciji na otoku Vangi jednom prilikom otvorila njegov ormar pun odijela i cipela te druge odjeće jer se on, kaže, volio lijepo odijevati. Kao djevojčica koja je htjela imati takav svoj ormar, zavidna Titova unuka sve je to izvlačila iz ormara razbacujući po prostoriji. Onda bi se nastavila igrati izvan te prostorije i, kad se nakon desetak minuta vratila, sve je opet bilo pospremljeno zahvaljujući "nevidljivim ljudima". I HTV-ova voditeljica dražesno se smješkala vidljivo uživajući što je iz svoje gošće izvukla ekskluzivu omogućivši gledateljima da na trenutak uđu u intimu života na dvoru druga Tita. Koliko god bila nevina ta scena u jutarnjem programu na hrvatskoj javnoj televiziji, unatoč i povijesnoj distanci, bilo je očekivati da se voditeljica barem ne smije tomu kako se u tim neciviliziranim okolnostima i povlašteno dijete moglo poigravati ljudskim dostojanstvom. "Nevidljivi ljudi" su se tek desetljećima nakon Titove smrti ohrabrili svjedočiti o sarmicama u vinovoj lozi s janjetinom ili rakovima s paštetom od pastrve ili o tomu kako je Tito volio da mu se jelo servira na pladnju, a ne na tanjuru, te kako je samo jednom odbio obrok, rekavši: "O ne, ja baš ne bih jeo puževe!"
Istodobno dok se na otoku Vangi odvijala dražesna zgoda iz života obitelji okružene "nevidljivim ljudima", nečiji djedovi i bake, majke i očevi u paralelnom svijetu u Titovo ime svakodnevno su bestijalno mučeni tucali i besciljno nosili kamenje na Golom otoku. I zbog pogrešne riječi, postajali bi neprijatelji režima. Titova unuka to tada nije znala kao što ni Tiha K. Gudac, unuka jednog od mučenika Golog otoka, dugo nije znala za golgotu svoga djeda sve dok nije istražila tu potresnu obiteljsku tajnu koju je dojmljivo dokumentirala u svoj prvijenac pod nazivom "Goli", prikazan u nedjelju na HTV-u. Nakon tog filma, sjećanje na HTV-ovu ekskluzivu dan prije još je mučnije. Osobito jer se danas zbog "pogrešne riječi" neprijateljima HTV-ova režima dijele otkazi.
>> Znanje je moć u kontejneru za smeće
>> ‘Saša Broz ustaška nevjesta’ mogao bi biti naslov kazališnog projekta
Štono bi rekao Milomir Marić, ta Broz Sašenjka tipično je "dete komunizma" i kao takva nimalo se ne razlikuje od Milanović mr. Zokija, Josipović dr. Iveka, Pusić dr. Vesnice, Radman Goge i sličnih "progresivaca".