Martina Tuta, Riječanka s titulom magistrice i dva završena fakulteta, još je jedna od mladih i uspješnih Hrvatica koje su napustile domovinu u potrazi za poslom. Pronašla ga je ni više ni manje nego u Irskoj. Samo za Večernji list vodila je svoj irski dnevnik.
"Načula sam da se u Irskoj relativno brzo dolazi do posla, ali prvi korak bio je kvalitetan životopis. Mora biti smislen i jezgrovit. Trebalo mi je nekoliko dana da ga sastavim. Nisam očekivala ništa previše, no dva tjedna nakon prvog poslanog životopisa počeli su stizati pozivi za intervjue. Među ostalima, i poziv svjetski poznate web-kompanije Amazon", piše Martina Tuta. "Odradila sam čak tri intervjua za njih i, nakon nekoliko dana, veseli ženski glas na telefonu mi je čestitao na dobivenom poslu te poručio da počinjem raditi u ponedjeljak, 22. kolovoza. Bilo je to za samo par dana. Bila sam u šoku! Razgovarala sam s mamom, dečkom, frendicom... I postalo mi je jasno da mi nema druge nego da prihvatim ponudu."
Lucija kao spas u Corku
"Tri dana poslije bila sam na aerodromu, pozdravljala se sa svojim najdražima i cmoljila. Išla sam u nepoznato, na blef. U gradu u kojemu sam našla posao nisam znala nikoga. Zato sam na FB grupi i pitala ima li koga iz tog grada da mi pomogne sa svojim savjetom. Prva osoba koja mi je odgovorila postala je moja buduća cimerica. Lucija je zaslužna za moje prve, prekrasne dojmove o Corku. To je drugi najveći gradu u Irskoj, grad umjetnika, studenata, pomoraca i ribara. Gradu od 200.000 stanovnika u kojem se osjećam svoja, kao doma u Rijeci.
Cork je grad šarenih zgrada i kućica, sveučilišni centar, grad koji obiluje glazbenim festivalima, u koji dolaze mladi ljudi iz cijeloga svijeta. Svoj radni stol dijelim s Irkinjom, preko puta mene sjedi Morgan, a iza ekrana smiješi mi se Nigerijac, dok mi leđa čuva Talijan... Da se razumijemo, ovaj posao nije ostvarenje mog sna, ali je odlična prva stepenica k ostvarenju tog sna. Ono što mi se sviđa jesu mogućnosti koje kompanija nudi u smislu napredovanja. Ako si dobar, možeš napredovati u samo nekoliko mjeseci.
U Irskoj se ne priča o politici, a političari nisu zvijezde. Ovdje kafići nisu puni usred radnog vremena, već se ljudi opuštaju uz pintu piva nakon posla. Nisam još čula da je netko utajio porez (niti itko uopće razumije taj pojam), nisam vidjela obespravljenog radnika niti osobu bez minimalnih socijalnih prihoda. Ovdje je radnik ravnopravan poslodavcu, sindikati su jaki i ne služe sami sebi i stvaranju vlastitog profita, već su na usluzi radniku i zaštiti njegovih prava.
Kako sam bila prihvaćena? Odlično! Za razliku od New Yorka gdje je rijetko tko znao ili uopće čuo za Hrvatsku, ili je mislio da je Hrvatska zapravo Cro-Asia, ovdje su ljudi dosta dobro upućeni. Kolega Irac mi se hvalio kako je prije dvije godine bio u Splitu i na Hvaru, a kolegica iz Francuske zadivljeno mi je pričala o svojoj avanturi u kojoj je kamperom obišla gotovo cijelu hrvatsku obalu. Standard u Irskoj je srednji do visok, po mojoj slobodnoj procjeni. Iako sam na početku sve cijene preračunavala u kune, ubrzo sam shvatila da to nema smisla.
Pristojan život i plaća
Minimalna satnica iznosi 8,65 eura, što bi za 40-satno radno vrijeme ispalo oko 1400 eura mjesečno. S tim novcem čovjek može pristojno živjeti, platiti stan i režije (koje su jako niske), kupovati hranu, ići u šoping, na poneki izlet ili si priuštiti drugi 'luksuz'. Irci su osobe koje uživaju u životu punim plućima. Familijaran su narod. Obitelji su brojne, a troje djece je minimum. Vjenčavaju se u relativno ranoj dobi, a brak im nije tek prazno slovo na papiru. To i nije čudno jer je za završetak brakorazvodne parnice potrebno otprilike sedam godina, a razvodi su toliko skupi da se rijetko tko odlučuje na taj korak.
Ako bih trebala izdvojiti što me u Irskoj najviše impresionira, to je svakako priroda. Gotovo svaki vikend odlazim na neko drugo mjesto i svaki se put iznova oduševim prirodnim ljepotama kojima obiluje ta zemlja.
Sada živim u dvosobnom stanu u centru grada, s cimericom i njenom sestrom. Stan plaćamo 900 eura, što je normalna cijena za takvu poziciju. S nestrpljenjem očekujem dolazak svog dečka, a jednom kada dođe, moći ću reći da je moj život potpun, da mu ništa ne nedostaje."
>>Liječnik odbijen u Hrvatskoj, pa posao našao u Njemačkoj
>>Zagrepčanka Ida: U SAD-u se čude kako me nitko nije htio zaposliti
Bravo! Zelim ti uspjeh i ostvarenje tvojih snova. A politicarima porucujem, divno ste nam uništili državu , pa nam djeca smatraju uspjehom kad odu iz nje, ove vukojebine za koju ste samo vi zasluzni