Objava Haaškoga suda da će njihov optuženik dr. Vojislav Šešelj biti pušten iz pritvora iznenadila je, ali ujedno i podsjetila na to donedavno nezaobilazno sudište. U Hrvatskoj se, otkada su oslobođeni naši generali, stalno smanjivao interes za taj sud. Šešeljevo je puštanje ponovno vratilo dio toga interesa. Nekoć, kada su haaški suci oslobodili generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, u Hrvatskoj se vratila nada da će Haaški sud “krenuti pravim smjerom” i da će se u konačnici u Haagu suditi srpskoj ekspanzionističkoj politici.
U Haagu danas i nema onih političkih i vojnih stratega koji su osmislili i vodili ratove protiv Hrvatske i protiv Bosne i Hercegovine. Slobodan Milošević već je osam godina “mrtav”. Njegova je smrt tada bila veće iznenađenje nego današnje Šešeljevo puštanje. Umro je iznenada i naprasno. Još je čudnija smrt haaškoga optuženika, kninskoga zubara i šefa “SAO krajine” i jedinoga pokajnika među haaškim Srbima Milana Babića. U Haagu su danas od srpskih političkih i ratnih vođa još samo nekadašnji sarajevski psihijatar dr. Radovan Karadžić, vukovarski skladištar Goran Hadžić i glavni operativac jugo-srpske okupatorske vojske u Hrvatskoj i BiH general Ratko Mladić.
Zbog politike bivše haaške tužiteljice, Carle del Ponte, da sud pretvori u pisca povijesti na prostoru bivše Jugoslavije, u Haag najvjerojatnije nisu ni dospjeli pripadnici vrha JNA. Nedavno je glavni među njima, general Veljko Kadijević u Moskvi i umro. Njegov kolega Blagoje Adžić umro je još i prije njega i ne zatraživši zaštitu Moskve. Šef KOS-a Aleksandar Vasiljević također nije okusio haaške zatvorske sendviče. Nejasno je zašto ih nije tražila Hrvatska?! Isto je i s Vojislavom Šešeljem.
Kao četnički vojvoda ostavio je iza svojih vojničkih čizama puno krvavih tragova po Hrvatskoj. Njegov je maksimalistički zahtjev za Velikom Srbijom, koja će sezati do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, ostavio brojne zločine na tim okupiranim hrvatskim prostorima. A upravo je u intelektualnom predjelu tih prostora nalazio i pribježište dok je bio politički progonjen u bivšoj Jugoslaviji. Primjerice, bio je od 1983. članom Filozofskog društva Hrvatske. U njemu se polovicom 80-ih godina prošloga stoljeća gledalo “jugoslavenskog političkog disidenta” , a ne potencijalnoga četnika. U Filozofsko društvo Hrvatske, pod dominacijom praksisovaca, primljen je 1983. godine. Iz FDH isključen je kad je rat već počeo, tek 1991.!
Desetak godina ranije FDH nije ni riječi izustio ili napisao kada je član toga društva Vlado Gotovac uhićen i zatvoren u Staru Gradišku. Nisu se pritisnuti savješću, lecnuli ni nekoliko godina kasnije kada je Gotovac ponovo zatvoren, ali sada u “Hotel Lepoglava”. Šešelj je za tadašnje intelektualne zagrebačke krugove bio otvoreni “jugoslavenski politički disident”, a Gotovac opasni “hrvatski nacionalist”! No Šešelj je već tada bio vidljiv po onome što priča. Od sarajevskoga docenta postupno se preobražavao u srpskoga radikala. Preseljenjem iz Sarajeva u Beograd postaje udarnom političkom šakom srpske čaršije. Prije rata Vojislav Šešelj je ratni huškač, a u ratu četnički predvodnik (pomoćnici su mi bili Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić). Zbog skupljanja i novačenja dobrovoljaca za rat protiv Hrvatske i BiH, te zbog zločina koje su oni počinili, Šešelj je prije 12 godina dospio u Haag. U haaškim zatvorima, osim Karadžića, i nema vođa nekadašnje srpske ratne agresije.
Nekadašnja najviše rangirana žena u “trećem srpskom ustanku”, zagrebačka studentica kemije i sarajevska sveučilišna profesorica, Biljana Plavšić, odavno je na slobodi. Njezin bliski suradnik Momčilo Krajišnik također je slobodan. Odslužili su određene im godine zatvora da bi se slavljenički vratili u svoju “državu”. Ne dospije li poslije Vojislava Šešelja i Radovan Karadžić pred haaške suce, onda najvjerojatnije neće biti potvrđena ni sankcionirana politika velikosrpskog ekspanzionizma. Da ta politika, poznatija kao ideja Velike Srbije postaje trajnim čipom u megalomanskom dijelu srpske podsvijesti, najzorniji je primjer sam Vojislav Šešelj. On, odmah po vijesti da će biti pušten zbog svoje “smrtonosne bolesti”, trijumfalno poručuje da on i slični njemu nikada neće odustati od ideje Velike Srbije.
>>'Šešelj će destabilizirati izdajnički režim u Srbiji'
>>Šešelj se vraća u Srbiju: Dolazim se osvetiti
Samo netko uistinu naivan može vjerovati da je Srbiji slučajno nekoliko godina usred Europe bilo dopušteno onakvo krvavo divljanje po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje je iza sebe ostavilo desetke tisuća izmasakriranih civila, ili da je to bila posljedica nekakve tobožnje velike snage i ugleda koju je jedna balkanska tada polupropala Srbija na čelu sa svojim nacionalkomunističkim voždom Miloševićem uživala u svijetu. Ja zapravo čak toliko niti ne mrzim ili osuđujem same Srbe zbog onoga što su bili napravili, jer ipak donekle mogu razumjeti njihovu osvajačku velikosrpsku pravoslavno-balkansku tradiciju i kulturu kao nešto što je ostavilo snažan i neizbrisiv pečat na njihov kolektivni mentalitet, a to je nešto na što većina prosječnih ljudi gotovo uopće ne može utjecati, ali sa druge pak strane nikako ne mogu oprostiti niti naći opravdanja za one europske i svjetske moćnike koji su potpuno svjesno i proračunato opravdavajući to svojim nacionalnim geopolitičkim stvarnim, ili samo izmišljenim interesima, usprkos svoj svojoj obrazovanosti, kulturi i visoko razglašenoj humanističkoj liberalno-demokratskoj tradiciji odlučili dopustiti i omogućiti Srbima gotovo nesmetano iživljavanje i provođenje svega onoga silnoga zla u ime ideje Velike Srbije koju su ti moćnici već bili prihvatili kao svršen čin. Zato je potpuno naivno i iluzorno očekivati pravdu i osudu ideje Velike Srbije od takvog soja ljudi.