Ovo je priča o tome zašto uz hrvatske zakone i birokraciju koja ih provodi nemamo nikakve šanse ući u krug kompetitivnih nacija koje uživaju u blagostanju. Kvaliteta pojedinih zakona, uredaba sa zakonskom snagom te niza podzakonskih akata, kao što su provedbeni pravilnici, često je toliko jadna da je možda u startu bolje odustati od svog nauma nego se boriti s birokracijom koja propise često provodi kako god hoće.
Ovaj put osvrnut ćemo se prije svega na pitanje kako bi se u Hrvatskoj mogao razviti biznis s dronovima kad ga u mnogočemu predodređuje potpuno arhaična Uredba Vlade Republike Hrvatske o snimanju iz zraka, a koju je u studenom 2012. godine potpisao predsjednik Vlade Zoran Milanović. Uredba, može se slobodno reći, simbol je blesave birokratiziranosti. Kad je pročitate, morate se zapitati tko to sve u Hrvatskoj piše zakone i uredbe, kome je uopće palo na pamet smisliti nešto tako neprovedivo i besmisleno te kako je moguće da je cijeli niz ljudi u hrvatskoj birokraciji kroz svoje ruke pustio takvo što. Recimo da Zoran Milanović možda nije ni vidio što je potpisao, ali ako kojim slučajem jest, onda je i to duboko zabrinjavajuće.
No, prije nego što se pozabavimo seciranjem problema nemoguće budućnosti dronova u Hrvatskoj, naglasimo da su hrvatski propisi i birokracija često nevjerojatan problem. Apsurd je da su katkada problem čak i zakonska rješenja koja smo preuzimali iz inozemstva. Primjerice, bilo bi bolje da smo od slova do slova prepisali njemački zakon o porezu na dohodak umjesto što smo uzeli neke njegove elemente te ih nadopunili "prilagodbama" hrvatskom okružju pa smo stvorili najdrakonskiji europski sustav poreza na dohodak. Bilo bi zaista mnogo bolje, ako se već netko poziva na Švedsku ili Njemačku, da doslovno prepiše švedska ili njemačka pravila umjesto da ih pokuša interpretirati na hrvatski način. To vrijedi za niz zakona, uredaba i pravilnika, a dojam je da su posebno uznemirujući oni u koje je ugrađeno puno originalnog "domaćeg znanja" i "tradicije". Stoga se duboko nadamo da će kod uvođenja poreza na nekretnine jednostavno, primjerice, biti prepisan njemački zakon koji se nije mijenjao dugih 40 godina, uz to što bi se samo trebalo voditi računa o našoj platežnoj moći.
U Hrvatskoj uopće nije čudno da su se njemački investitori četrnaest dugih godina borili da pokrenu biznis hidroavionima koji će, uz relativno niske cijene, povezivati otoke s obalom. Isto tako, ako želite postaviti solarne panele na kuću i priključiti ih na energetski sustav, morate skupiti šesnaest raznih dozvola, potvrda, rješenja, nalaza... Budući da je to zapravo višemjesečni posao, čim vidite listu toga što trebate, jednostavnije vam je odustati. Nije čudno da je Njemačka, sa svojom golemom potrošnjom, uz svoje zakone i činovnike koji ih provode, već ovo ljeto doživjela da je čak trećina potreba za električnom energijom zadovoljena iz obnovljivih izbora. Neki će reći da je to skupo, ali, vjerujte, nekako bismo se ipak kladili da su Nijemci ti koji znaju što rade. Mi tu zelenu energetsku budućnost, kako sada stvari stoje, u Hrvatskoj nećemo dočekati bez obzira na to što nam je potrošnja u odnosu na njemačku potrošnju simbolična.
Vratimo se dronovima i famoznoj Uredbi o snimanju iz zraka. Uz spomenutu uredbu, ni dronovi neće imati budućnost u Lijepoj Našoj.
Dronovi su letjelice bez pilota kojima se upravlja na daljinu. Mogu biti različitih veličina (od nekoliko milimetara do više desetaka metara) i mogu se upotrebljavati u različite svrhe. Primjerice, poznati dron je američki vojni Predator, a na hrvatskim ulicama mnogi su već imali prilike vidjeti male dronove nešto šire i više od pola metra koje pogoni po nekoliko elisa nalik na helikopterske. U Hrvatskoj se ti dronovi najčešće upotrebljavaju tek za zabavu ili za snimanje iz zraka. Bilo nam je nedavno vrlo zanimljivo vidjeti dron kako lebdi iznad pješačkog savskog mosta dok je ispod njega mladi pjevač narodne glazbe digao pogled uvis te u sav glas izvikivao prema dronu narodnjačke stihove, a dron je snimao pjevača, most i rijeku Savu. Taj mladi narodni pjevač kršio je Uredbu o snimanju iz zraka i o tome, naravno, nije imao pojma. Zapravo nije jasna prava namjena naše Uredbe o snimanju iz zraka, ali je dojam da je netko zamislio da je Hrvatska neka tvorevina poput Sjeverne Koreje u kojoj netko zlonamjeran bespilotnim letjelicama ili letećim tvrđavama žarko želi snimiti mnogobrojne vojne objekte od strateške vojne važnosti. Međutim, osim na vojne objekte, Uredba se odnosi na "ostale izdvojene objekte" te na "područja nacionalnih parkova i parkova prirode te drugih zaštićenih dijelova prirode". Dakle, ako kojim slučajem bespilotnu letjelicu dignete čak i na nekoj pustopoljini ili iznad nekog "izdvojenog objekta", doći ćete na udar Uredbe o snimanju iz zraka.
Kad čitate Uredbu, počnete se zlurado zabavljati već u članku 2. koji definira pojmove. U prvom stavku definira se da iznošenje zračnih snimaka podrazumijeva fizičko iznošenje zračnih snimaka ili "razmjenu digitalnih zračnih snimaka između dva servera od kojih se server na koji se šalju podaci nalazi izvan Republike Hrvatske". Je li autor tih redaka svjestan da Hrvatska nije Kina, zemlja koja pretendira nadzirati internetski promet. Umišlja li netko u hrvatskoj vlasti da može utvrditi je li tko poslao e-mail sa snimkom iz zraka u inozemstvo? Možda netko od stotina turista koji su sa sobom na ljetovanje ponijeli svoj dron s kamerom da bi se zabavljali pa su poželjeli snimiti, recimo, ljepote Telašćice? E oni bi prema našoj Uredbi počinili ozbiljan grijeh.
U nizu komičnih definicija pojmova izdvojili bismo još nesretni 13. stavak u kojem doslovno piše: "Uređaj za snimanje je kamera ili senzor koji se ne nalaze na zemlji ili vodi." Kako ćemo senzorom na vodi obavljati snimanje iz zraka? Ovdje smo željeli staviti desetak upitnika, ali to ipak nismo učinili jer nam zaista nije cilj afektirati, ali nekako ipak vrijedi napomenuti da se na nekoliko mjesta u Uredbi spominje i razvijanje snimki iz zraka. U doba digitalnih kamera i fotoaparata, razvijanje filmova ili fotografija razvijačem, pa fiksiranje fiksirom zaista je stvar daleke prošlosti. Zar netko to još radi? Kako god bilo, nema zabune. Ova arhaična uredba zaista pretendira regulirati budućnost dronova jer u stavku 16. članka 2. uredno piše: "Zrakoplov za snimanje iz zraka svaki je zrakoplov koji se koristi u operacijama snimanja iz zraka. Pod ovim pojmom razumijevaju se i letjelice bez posade opremljene uređajem za snimanje." Dakle, i dronovi su na udaru.
Sjevernokorejski štih posebno izbija na vidljivo u dijelu koji govori da "za potrebe izvješćivanja o izvanrednim događajima kao što su prometne gužve, velike prometne nesreće, prirodne nepogode (poplave, požari, potresi i sl.) smiju snimati isključivo televizijske kuće s nacionalnom koncesijom te pravne ili fizičke osobe koje obavljaju snimanja za njih". Razumije li autor ovih redaka da mi nismo neko propalo komunističko društvo u kojem napredne naprave za snimanje smiju posjedovati samo državne TV kuće? Danas je općepoznato da suvremeni mediji ovise o snimkama sa zemlje, vode ili zraka, koje su svojim kamerama napravili amateri. No, kad bi bilo tko osim TV kuće s koncesijom snimio neko novo pucanje nasipa u Rajevu Selu, kršio bi Uredbu.
U članku 3. smiješno je pak što se propisuje da snimati iz zraka "mogu pravne i fizičke osobe koje su registrirane za snimanje iz zraka". Jesu li ljudi koji su ovo pisali pogledali koliko je snimki iz zraka dostupno na webu? Koliki postotak je registriran? Jedan posto? Puno ispod jedan posto?
A sada, zastrašujući dio:
Domaće i strane pravne ili fizičke osobe trebaju ishoditi posebno "Odobrenje za snimanje ili razvijanje" iz zraka. To odobrenje izdaje se na tri mjeseca. Valjda da bi birokracija bila važnija. Da biste dobili to odobrenje, Državnoj geodetskoj upravi morate dostaviti cijeli niz podataka (o naručitelju, snimatelju, operateru, zrakoplovu, operateru zrakoplova, izvršitelju razvijanja (!?), vremenu snimanja, svrsi snimanja, planu snimanja i mjestu čuvanja materijala. A ako snimate nacionalni park, još morate dostaviti i potvrdu nadležne ustanove, baš kao i za snimanje vojnih i drugih objekata. Obratite pažnju na termin "drugih objekata". Nije definirano kojih. Dolazimo do odredaba o "pregledu snimljenog materijala": "Pravne i fizičke osobe kojima je izdano odobrenje za snimanje ili razvijanje zračnih snimki, dužne su zračne snimke i dokumentaciju navedenu u odobrenju za snimanje ili razvijanje zračnih snimaka, prije uporabe zračnih snimaka dostaviti na pregled Državnoj geodetskoj upravi odmah po obavljenom snimanju, a najkasnije u roku 8 dana od završetka snimanja. (2) U slučaju da snimanje nije izvršeno, pravne i fizičke osobe kojima je izdano odobrenje za snimanje ili razvijanje zračnih snimki, dužne su o tome obavijestiti Državnu geodetsku upravu najkasnije u roku 8 dana od isteka odobrenja."
Dakle, snimili-ne snimili, morate se prijaviti u roku 8 dana našem "velikom bratu" u državnom geodetskom. A on će onda skupa s nekim iz Ministarstva obrane "zajednički osnovati Povjerenstvo koje će pregledati zračne snimke iz članka 9. ove Uredbe." Pa će "Povjerenstvo u roku 15 dana od dana dostave originalnih i kompletnih zračnih snimaka s pripadajućim popisima i kartama odrediti koji se snimci smiju koristiti u skladu s podnesenim zahtjevom."
Ukratko, nemojmo se zavaravati. Ova sprčkana uredba nije nikakva zaštita strateških ili bilo kakvih gospodarskih interesa pred domaćim ili vanjskim neprijateljem. Ovakvi i slični propisi jednostavno se mogu nazvati urotom domaće birokracije protiv hrvatske budućnosti i zdravog razuma.
Jeste li kad čitali hrvatske zakone? Pozivamo vas da si priuštite taj "užitak" i dojavite nam svoja zapažanja. Ne jamčimo da ćete puno toga shvatiti niti da vam možemo ponuditi odgovore na pitanja koja ćete htjeti postaviti. To u velikom broju slučajeva nitko ne može.
Kako stoje stvari kad su u pitanju dronovi u razvijenim zemljama? U Sjedinjenim Državama vrlo ozbiljne kompanije uz pomoć dronova namjeravaju razviti nove, sveprisutne biznise. Veliki Amazon s tisućama dronova planira sustave dostave do kućnog praga. I u inozemstvu pitanje komercijalne ili rekreativne upotrebe drona još nije detaljno regulirano, rješenja se traže u hodu. Već je napisano na desetke članaka o tome u kojem smjeru američka Savezna uprava za civilno zrakoplovstvo (FAA) namjerava razviti regulativu za dronove jer će o tome ovisiti razvoj velikih biznisa, ali je očito da razvoj regulative ide vrlo oprezno, blago i mudro. U osnovi se, pojednostavnjeno prepričano, vodi briga o pitanjima zdravorazumske sigurnosti.
>>Bespilotne letjelice iz zraka špijuniraju i građane Amerike
Izađeš lijepo na dvorište, udahneš svjež zrak... I onda ti na glavu padne dron. Čiji je? A tko bi to znao. Ali te smjestio u bolnicu. Ili ti srušio teglu s maćuhicama. Postoji neko pravo na privatnost i postoje zakoni koji to reguliraju. U gradu nema problema da te snimaju kamere, na javnom si mjestu... Ali ako ti dođe nečiji dron pred prozor, što onda?