Dejan Jović, glavni analitičar predsjednika Ive Josipovića, opet je zadao tešku glavobolju svome šefu. U opširnom tekstu o škotskom referendumu u Političkoj misli, kojoj je glavni i odgovorni urednik, okomio se Jović i na hrvatski referendum o neovisnosti. Stavovi koje zastupa u tom analitičkom članku su, blago rečeno, neprihvatljivi.
Još bi se nekako i moglo razumjeti da je ovdje riječ samo o intelektualnoj razbarušenosti sveučilišnog profesora koji voli provocirati. Problem je u tome što je Jović jedan od glavnih političkih savjetnika hrvatskog predsjednika. On na kraju teksta ističe da su stavovi izneseni u članku samo autorovi i ne izražavaju službeni stav nijedne institucije, ali logično slijedi pitanje zašto predsjednik ima savjetnika koji dovodi u pitanje referendum o hrvatskoj neovisnosti.
Naravno da savjetnik ne mora imati ista politička stajališta kao predsjednik. Neprihvatljivo je međutim da o temeljnim pitanjima misle posve različito. Koliko mi je poznato, predsjednik Josipović ni izbliza ne nalazi nedostatke hrvatskom referendumu kakve je pronašao Jović. Ako je sporan referendum, onda je sporna i sama neovisna Hrvatska koja je, barem je o tome postojao konsenzus, svoju želju za suverenošću crpila iz nedvosmislene volje naroda. Pa što je to napisao glavni analitičar Jović?
U svojoj analizi tvrdi da je škotski referendum pokazao da nije istina da svaki narod želi neovisnost. Na primjeru Škotske i Quebeca pokazuje da je doista tako. Narodi su se u demokratskom procesu, kojima bi teško našli zamjerke i najveći pravnički cjepidlake, izjasnili da ne žele živjeti u samostalnoj državi. Procijenili su da im je bolje ostati u zajednici. Čini se da je škotski referendum bio samo povod da se Jović obračuna s hrvatskim referendumom o neovisnosti. Joviću je očito problem kada se narodi na referendumu izjasne za neovisnost.
Ističe da referendumi na području bivše Jugoslavije, osim crnogorskog iz 2006. godine, bili vrlo neliberalni. Ironično dodaje da su bili "demokratični" ako se pod "demokracijom" podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više, a koga manje. Nisu bili liberalni jer, smatra Jović, nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.
Po njemu, agresivnost i nasilje bili su glavna karakteristika i hrvatskog "referenduma o nezavisnosti". I on je održan kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. "Razgovaralo" se preko nišana. Služilo je za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje. Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka.
Drugim riječima, da nije bilo zastrašivanja i nasilja te da je bilo omogućeno slobodno demokratsko odlučivanja, onda Hrvati nikada ne bi napustili Jugoslaviju. Jović zapravo sugerira da je današnja Hrvatska nastala na referendumskoj prijevari. Nije problem dok nostalgični građanin Jović ima ovakav stav o neovisnosti. Mene, ponavljam, zanima što misli predsjednik Josipović koji je, ako sam dobro shvatio Jovića, šef države sumnjivih temelja. Hoće li Josipović i dalje čuvati svog savjetnika kao zjenicu oka ili će reagirati primjerenije? Nešto bi iz škotskog primjera trebao naučiti i Jović.
Škoti su prihvatili rezultate volje građana. Zašto to već jednom ne učini i Jović? Zašto plače za Jugoslavijom već gotovo četvrt stoljeća?
Nije meni briga što on plače za Jugoslavijom,meni nije jasno kako predsjednik može otvoreno žaliti za njom i ostati predsjednik Hrvatske?