U Hrvatskoj bi danas svi razumni ljudi, njezini građani, a posebno obnašatelji vlasti na svim razinama, trebali biti svjesni dvije činjenice. Prva je činjenica da je Hrvatska kao neovisna država nastala te da je obranjena u Domovinskom ratu. Na tome može počivati suvremena Hrvatska, na tadašnjem zajedništvu svih hrvatskih građana, koji su željeli neovisnu i slobodnu Hrvatsku, na zajedništvu u kojemu nije bilo ideologije i podjela, bila je to očajnička borba za goli život i opstanak.
I druga je činjenica da se danas Hrvatska nalazi pred novim, sličnim izazovom. Hrvatska se nalazi u jednom drugom ratnom stanju, ako ne i gorem od onoga s početka 90-ih godina. Zemlja je u nikad većoj gospodarskoj krizi koja se najviše može zahvaliti promašajima većine dosadašnje hrvatske političke elite, kako bivše, tako i sadašnje.
Kako nam je trebalo zajedništvo početkom devedesetih, tako nam i danas treba što više zajedničkog jezika, konsenzusa, dijaloga, razgovora, akcije, odlučnosti, hrabrosti kako bismo državu izvukli iz krize i postavili temelje za njezin dugogodišnji gospodarski oporavak i napredak.
Da, Hrvatska je u neproglašenom ratnom stanju jer ljudi danonoćno ostaju bez posla, firme propadaju, mladi se iseljavaju, a politika umjesto potrebnih što hitnijih reformi poreznom represijom te šumom nelogičnih zakona koji se stalno mijenjaju ubija i ono malo gospodarstva koje u Hrvatskoj još nešto radi te koči investicije. Isključivo nova radna mjesta riješit će naše probleme, ništa drugo! Nikakve političke kemije!
A što se u Hrvatskoj, i to u ravnopravnoj članici EU, danas događa? Vladajuća politička elita živi i nastoji preživjeti isključivo na konfliktima te na novim ideološkim podjelama i sukobima. Najnoviji rat prema EU Josipović i Milanović objavili su zbog preporuka iz Bruxellesa da se brže provede reforma kojom će se kasnije ići u punu mirovinu. I dok svi stručnjaci upozoravaju da su reforme trebale već odavno biti pokrenute ili da ih treba što prije pokrenuti i poslušati Bruxelles, domaća se elita odlučila na sukob, ali radi vlastitih fotelja, ne zbog interesa hrvatskih građana. I Milanović i Josipović pribjegli su čistom populizmu jer se bliže izbori. To što će država i dalje propadati, koga to briga. Glavno da oni i dalje imaju moć. Isto je bilo u slučaju “lex Perković”, kojim su osramotili i sebe i cijelu državu! I on je samo trebao poslužiti za zaštitu davno stečenih pozicija i moći, taman posla da je briga bila usmjerena na hrvatske branitelje.
No ako imamo ratno stanje u pogledu ovakve gospodarske krize, a ako se ništa ne čini da se ona pobijedi, kako nazvati takvo ponašanje nečinjenja ili upropaštavanja zbog krajnje nesposobnosti? Kako to Josipović jučer u Brezovici može vikati i zajapuriti se kad straši i brani komunističku ideologiju, kad bi on određivao što će pisati u udžbenicima i koji će se spomenici gdje nalaziti? Kako to da na isti način već odavno puno puta nije dreknuo na Vladu i Milanovića koji ne rade ništa, odnosno rade sve da što više propadnemo? No, kako će Josipović na išta dreknuti kad ni on sam nije ništa učinio. On je jedino sposoban braniti svoju ideološku poziciju i moć. Nečuveno za 2014. godinu, za demokratsku Hrvatsku u EU!
Nastupi Josipovića i Milanovića jučer u Brezovici nisu ništa novo. U Hrvatskoj očito ne vrijede dokumenti Vijeća Europe i Europskog parlamenta, ne vrijede povijesna istraživanja i ne vrijedi zdrava pamet. Jer njihovi jučerašnji nastupi nisu samo protiv zdrave pameti, nego opetovano sijanje mržnje i netrpeljivosti, branjenje komunističke ideologije pod krinkom antifašizma te stvaranje novih podjela. Za to se ima i vremena i novca i energije. Ali gdje je sve to kad treba izgraditi zemlju? Zato Hrvatskoj hitno trebaju promjene, i na Pantovčaku i u Saboru i u Banskim dvorima. Demokracija je ciklus, pa u sljedećem ciklusu izbora valja smijeniti današnji politički cirkus.
Vrana vrani oči ne vadi !