Na red me pozvala stara prijateljica i kolegica sa studija hrvatskog jezika (na nekadašnjoj zagrebačkoj Jugoslavistici, na kojoj ona, kolegica, nije stekla samo znanja o jeziku, nego i muža, s kojim je i danas u sretnome braku), da zašto ja ponekad upotrebljavam riječi i sveze (sintagme) koje ne potječu iz biranog hrvatskog jezika. Servirala mi je i podugačak niz mojih “previda” i nemalo se iznenadila kad sam joj odgovorio da ima pravo.
Da, točno, otkad se hrvatski jezik oslobodio bratskog zagrljaja, i ja se nastojim osloboditi starog hrvatskog čuvarskog kompleksa i služiti se hrvatskim na način na koji se svojim jezicima služe Mađari, Talijani ili Poljaci. Odnos hrvatskoga spram srpskoga gotovo da me više i ne zanima, a kaj se dotikavle dolijetanja ponekog srbizma ili kakve ine tuđice u moj jezični revir, hladan sam k’o špricer. Sve što me u jeziku zanima jest mogućnost da s pomoću njega čujem i razumijem druge, da ponešto i sam kažem onima koji me žele čuti i da se, kad god je prilično, s njim i u njemu malo i zabavim.
Kad već prijateljicu nisam uspio utješiti, evo pričice koja će je sigurno razgaliti. Gđa. M. V. iz Banje Luke, profesorica srpskoga jezika na banjolučkom Filozofskom fakultetu, vrlo je nezadovoljna prodorom hrvatskog jezika u jezik javnih djelatnika Republike Srpske. Ide joj na živce što Milorad Dodik i drugi srpski političari često rabe hrvatske riječi kao što su “provedba, opstojnost, neupitno, obnašanje, uposlenici”. Ne samo što ju takvo neodgovorno ponašanje srpske političke elite živcira, nego drži da bi ga trebalo i sankcionirati, jer da ono “ugrožava srpske nacionalne interese”. Pri tome profesorica ne vidi nikakvo proturječje u vlastitoj tvrdnji da hrvatski jezik zapravo ne postoji, a da je to što postoji i što se u Hrvatskoj, pa i cijelom svijetu, ne računajući RS, naziva jezikom hrvatskim, samo “zagrebačka varijanta srpskog jezika”! Kako jezik koji ne postoji može išta ugroziti?
Kad bismo sve to uzeli ozbiljno, a ne uzimamo, jer komične su dimenzije prejake, i kad stručni kapaciteti profesorice iz Banje Luke ne bi bili prilično dvojbeni, u banjolučke bismo sveučilišne krugove lako mogli unijeti mnogo veću pomutnju.
Naime, ozbiljni srpski lingvisti (Ivan Klajn i dr.), proučavajući posljedice “približavanja a potom razilaženja srpskog i hrvatskog jezika”, već su davno utvrdili da je još u vrijeme dok se hrvatski jezik, pritisnut unitarističkim tijeskom, borio za opstanak, postojao jak utjecaj hrvatskoga na srpski!
Neke su se hrvatske riječi, prema Klajnovu istraživanju, u srpskome posve udomaćile, kao što su brojka, učinak, uređaj, tečaj, oprost, dopust, vozilo, zdravstvo, potraga, glasina, latica, drvored, jezikoslovac, poguban, odveć... Neke se naše riječi u srpskome široko upotrebljavaju, ali im je ostao “hrvatski prizvuk”, kakve su npr. mučnina, upala, prehlada, rasv(j)eta, posuda, odgoj, dojam, postotak, nekretnina, konobar, očit, odgoditi..., a ima i onih koje se upotrebljavaju ponekad i doživljavaju kao tuđice (ako u međuvremenu i one nisu posve integrirane): razina, tekućina, urota, natuknica, žgaravica, stanovit, osebujan, duljiti, posuditi, otvrdititi, ponukati, iznimno, nedvojbeno, dapače, dočim, diljem itd.
Nije li to najljepše priznanje hrvatskom jeziku (i utjeha svima nama, pa možda i mojoj dragoj prijateljici): da iz njega grabe oni koji su ga najviše negirali!
