Što može hrvatski čovjek, na Evropski Veliki Petak” – pita se Miroslav Krleža u poznatoj pjesmi. Pribijanje hrvatskih generala na križ u Haagu gotovo se podudarilo s Velikim petkom, ali očaj je za Hrvate najgore stanje u kojem se mogu naći poslije presuda Gotovini i Markaču. Znamo da moćne svjetske sile mogu raditi što žele. Bez ikakvih pravnih izlika mogu zaratiti protiv neke zemlje, okupirati je i prouzročiti stotine tisuća žrtava a da za to ne snose nikakve posljedice.
Pogotovo je nezamislivo da njihovim državnicima ili ratnim zapovjednicima sudi neki međunarodni sud. Mogu također gospodarskim sankcijama skriviti patnje i smrti mnoštva ljudi, među njima i djece, a da ih zbog toga savjest nimalo ne zapeče. U svijetu pravde nema, niti je ikad bilo. U jednoj davnoj propovijedi sadašnji papa Benedikt XVI. rekao je kako vrijeme prije i poslije Krista više ne možemo dijeliti na neiskupljeno i iskupljeno vrijeme, jer smo svjedoci bezbroj groznih zala učinjenih u “iskupljenom” vremenu poslije Spasiteljeva života.
Zlo i danas uvelike vlada svijetom, a na planetu na kojem caruju moć i nasilje uspijevaju se održati zemlje koje imaju snage da se odupru ucjenama moći i opasnostima od nasilja. Ako je Hrvatska tu snagu zadobila osamostaljenjem, pobjedom u ratu, priznanjem svih država svijeta, primitkom u Ujedinjene narode, zatim u NATO i skorim učlanjenjem u Europsku uniju – onda se prema haaškim presudama treba odnositi isključivo s pozicije te snage. Stoga sumnjam u učinak raznoraznih nastojanja i prijedloga da se svijet upozna s istinom o Domovinskom ratu, o srpskoj agresiji i hrvatskoj obrani, o rezolucijama Ujedinjenih naroda koje su na našoj strani itd. Prvo, oni u svijetu koji tu istinu trebaju znati vrlo je dobro znaju, a oni koji je ustrajno krivotvore i dalje će je krivotvoriti. Ako su nam Amerikanci, ne prvi put od rata naovamo, pružili ruku, onda tu ruku treba prihvatiti.
Nevjerojatno je da je paranoja mnogih domoljuba i “domoljuba” kudikamo nehrvatskija od američkog stajališta da se treba okrenuti budućnosti i da haaške presude ništa bitno u Hrvatskoj ne ugrožavaju. I ne trebaju nam reći Amerikanci (premda je dobro da su rekli) kako Hrvatska više nikome ne treba objašnjavati i dokazivati da je odavno samostalna i suverena država i da nikakve haaške presude tu činjenicu ne mogu dovesti u pitanje. Zacijelo je dugačka povijest kojekakvih poraza i jednako dugačka povijest života bez vlastite države u Hrvatima razvila “smisao” za brzu predaju, pa se to uvelike dogodilo i poslije kažnjavanja Gotovine i Markača. Više nas nema, propali smo, ode država – ta se psihoza osjećala na prosvjedima i u svakidašnjem komentiranju i izražavanju supatništva i gubitničkih osjećaja među građanima. A upravo se to htjelo postići. Sjetite se one pobjedničke euforije poslije “Oluje”, Vlaka slobode i skupa na prekrcanoj splitskoj rivi, trijumfalnog Tuđmanova govora i pitanja “Što još da vam obećam?” te odgovora naroda: “Vukovar! Vukovar! Vukovar!” – i usporedite to veličanstveno ozračje s ovim nepodnošljivim osjećajem nepravde kojoj je ishodište isti događaj, oslobođenje zemlje. Ali Hrvatska nastavlja živjeti, i najbolje bi bilo da to bude po načelu – što me ne ubije, ojača me! Pretjerano dokazivanje nevinosti samo bi pojačalo težnje u onih koji su je i dosad poricali da je poriču još više. Potezanje za rukav onih moćnika za koje mislimo da bi nam mogli pomoći samo bi pojačalo našu ovisnost o njima.
Pretjerano jaukanje nad vlastitom sudbinom samo bi pojačalo apetite onih koji je nastoje učiniti još gorom. Što odlučnije treba podizati glavu gore baš kad ti je protivnik nastoji što više pognuti prema dolje. Hrvati nikada u povijesti nisu bili jedinstveniji kao poslije haaških presuda, nikad u nekoj anketi 95,4 posto ispitanih nije bilo za jedan odgovor kao što ih sada toliko smatra da su te presude nepravedne. Nestalo je u tom jedinstvu i partizana i ustaša, i lijevih i desnih, ostao je samo – NAROD!
porezni obveznik, ti si homosexualac ,jeli tako ? ;);););)