Ako nam je toliko važno ono što je nevažno, nije li nam nevažno ono što je važno? Gledam preksinoć središnje informativne emisije dviju televizija, Nove TV i RTL-a, obje na istaknutim mjestima imaju vijest o tome kako je Vlatka Pokos uzalud došla po svoje krpice u stan u kojem je donedavna živjela s Josipom Radeljakom Dikanom, te tamo našla samo prazne kutije od cipela. Ti bijedni prizori kao da su u samo središte hrvatske metropole, na Cvjetni trg, preneseni iz ljute oskudice s kamenjara Vrdoljakove serije “Prosjaci i sinovi”, te kao da se netko želi narugati Zagrebu spuštajući na tako nisku razinu sliku o njegovoj društvenoj reprezentaciji i njezinim dogodovštinama.
Za svađu i razlaz Vlatke Pokos i Josipa Radeljaka čulo se otprilike kad i za Uskokovu akciju Maestro. Otada, gotovo svakodnevno, javnost - to jest mediji, elektronski i tiskani - s istom radoznalošću prati korupcijsku aferu koja potresa zemlju i rastavu jedne drugorazredne zabavljačice s čovjekom kojemu je gotovo jedino važno obilježje što je bio suprug pokojne glumice Ene Begović. Tako su se zbog želje za kakvom god senzacijom iz života navodnog hrvatskog jet-seta, ali ponajviše zbog gubitka osjećaja za bilo kakvu hijerarhiju i rubriciranje tema u medijima, u istom društvu našli osumnjičeni iz Hrvatskog fonda za privatizaciju i Vlatka i Dikan, Sanader i Vlatka i Dikan, Mesić i Vlatka i Dikan, Putin i Vlatka i Dikan, Bozanić i Vlatka i Dikan, Bush i Vlatka i Dikan, Blair i Vlatka i Dikan...
Prije koji mjesec na terasi jednog kultnog zagrebačkog kafića u Gajevoj ulici u Zagrebu mogao se vidjeti ovaj prizor. Za stolom sjede tri tajkunčića, dva intelektualca i jedan političar. Zamolili su konobara da im donese bocu “Chivasa”, iz očitog razloga da se vidi što se pije, a boca nije bila u vidiku bilo koga nego probranog svijeta iz politike, biznisa, medija... koji će iz etikete “Chivasa” pročitati društvena značenja elite za ekskluzivnim stolom. Na kraju će ta izložba njušaka jet-seta završiti natezanjem s konobarom koji je zahtijevao da mu se plati cijela boca dok su oni bili nakanili platiti samo koliko su popili. To je otprilike i džetseterska razina dvaju likova kojima se posljednjih dana zabavlja publika, ne baš zato što je to osobito zanima nego zato što joj to nameću mediji.
Naime, Vlatka Pokos i Josip Radeljak, osim što se vijesti o njima objavljuju tamo gdje im nije mjesto, u poslovima kojima se bave nemaju ni izdaleka ona značenja koja bi se podrazumijevala iz silne pozornosti što ih mediji posvećuju njihovoj rastavi, njezinim razlozima i posljedicama i njihovu ponašanju. Samo najupućeniji znaju tko je i čime se sve bavio i bavi Radeljak, čak su i neke aferice u kojima se spominjao bile minorne, pa mu je, kako rekoh, jedina važna referenca bivše supružništvo s poznatom glumicom. U posljednje vrijeme i ono malo reputacije što ju je bila stekla kao pjevačica i voditeljica u Vlatke je Pokos sve više bljedjelo, tako da se javno značenje toga braka a onda i rastave hranilo gotovo isključivo iz kulta pokojne Ene Begović.
Televizijskim kamerama praćena sirotinjska potraga za krpicama raspuštenice, koja je završila pronalaskom praznih kutija od cipela, pokazuje i bijedu hrvatskog jet-seta i bijedu radoznalosti za događaje u njegovu miljeu. Radoznalosti koja zapravo oponaša onu narudžbu boce “Chivasa” za ekskluzivni stol na terasi kafića za kojim sjede umišljenost, poza, elitizam bez pokrića i ekshibicionizam duhovne oskudice. Pa bismo figurativno mogli parafrazirati humorista: nedostatak hrane i pića hrvatski jet-set i njegovi mediji nadoknađuju glumeći podrigivanje.
