Nas četvorica sjedili smo na terasi. Koristili smo sunčani svibanj s natruhama studenoga. Ispred nas je, kao po pisti, rolao cijeli grad. Sve se izmiješalo u kovitlacu boja, zvukova i mirisa. Ispružili smo noge, gotovo istovremeno. Opuštanje. Najprije smo samo gledali, a onda smo i komentirali. Prema onom ljepšem dijelu, polurazodjevenom, izazovnom i naoko samosvjesnom, bili smo posebno nemilosrdni. Te “vidimo, jelo se preko zime”, te “ne diše da bi stala u hlače”, te “čestitamo, fudbaleri će imati što vodati” i sve tako polubijesne primjedbe.
Obilato smo koristili ponuđenu prednost da naša nebriga i zapuštenost, koja je već odavno iskakala ispod brada i priječila nam pogled na nekad vitalne ekstremitete, naša proćelavost, naše dlake iz nosa i ušiju budu ugurani u pretinac šarmantnosti. Nema veze što odavno izgledamo trećeligaški. Nismo si željeli odreći pravo da uza sebe i dalje očekujemo fotošopirane supruge, a sve ostale slučajne prolaznice morale su imati ISO 9001. Pa ipak meškoljili smo se. Nelagoda u neprekidnom traženju mana na ženama otkrivala je istinu kako si tom isforsiranom agresijom skrećemo pažnju od vlastite otužnosti. Uobičajni muški razgovori. Zato sam promijenio diskurs: – Čujte, dečki, odlučio sam tužiti Vladu.
Najprije me je čudno pogledao Žnora, a onda i Gajba i Glava. – Nemaš pametnijeg posla? – Gajba je zakolutao. – Zakaj? Čitam novi prijedlog kaznenog zakona. Dobro, pet banki je nova maksimalna kazna za najteža djela, ali jebeš to, to bi trebala biti kazna za one koji glasuju na izborima, jer birati bilo koga u ovoj državi nemjerljiv je zločin. Meni je važnija ona caka da možeš nekoga prijaviti za nametljivo ponašanje.
Zato hura za novi zakon – podigao sam čašu očekujući da i njih trojica učine isto. Ostao sam visiti u zraku, a oni su odmahivali. Samo je Žnora bio vidljivo distanciraniji. Mislio sam da ga je proljeće ošamutilo i da je svoju već izraubanu mašinu nekontrolirano turirao na startu prije ulaska u onaj posljednji krug koji obično zovu srednjovječnost. Vrijeme kada se počnu prebrojavati propuštene prilike. E, tu se imalo za raditi.
Onda je Žnora rekao: – Ja vam zavidim svim ovim dečkima iz Remetinca, Lepoglave, Salzburga. Uhvatiš dobru poziciju, u orbiti si par godina, opslužiš tu i tamo poneku ženu suprotnog spola, mazneš dvije-tri milje ojera, skontaju te, uhvate, osude na tri, četiri godine, izađeš, ojeri na sigurnom i ti živiš dalje i imaš od čega.
Jebe ti se za navodno izgubljen ugled. S druge strane mi ovdje kao pošteni živimo od plaćica, a zapravo smo svi unaprijed osuđeni na 40 godina teške robije i prisilnog rada i kad izađeš, ako to uopće dočekaš, lupaš se po glavi sa dva soma kuna mjesečno, tučeš se za malo bolji kontejner i opet ti se jebe za ugled. Ugled se izgubio u epilogu oba modela, uz malu razliku da dečki iz Remetinca svjesno odrade za tri do pet godina, a mi nesvjesni izgubimo cijeli život – udahnuo je. Pogledao sam ga. Žnora je gledao mimo. Nisam bio siguran govori li to nama ili sebi. Oblak je pokrio sunce. Sjena se opet nadvila nad Hrvatskom.
ali se može komentirati i citirati? Gotova cenzura ?