Kada su novinari, točno prije deset godina, nakon tri sata smrzavanja, nazvali pizzeriju i mobitelom naručili par jumbo pizza u kaptolsko dvorište, pizzaman s druge strane telefona ostao je prilično iznenađen: “Gdje ste rekli? Pred Nadbiskupski dvor? Aha, u dvorište desno kod katedrale...”
Prvi susret nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića i tek ustoličenog premijera Ivice Račana svojim je trajanjem premašio sva očekivanja, a osobito ona ljubaznih kaptolskih domaćina, koji su zaboravili sedmu silu pozvati na toplo, pa su se oni za tri i pol sata, koliko je trajao taj povijesni susret, dobrano smrznuli. No, isplatilo se. Ne toliko za okupljene novinare, nego za odnose Crkve i države, u koje su bile uprte sve oči nakon siječanjskih izbora 2000. kada je vlast od dekadentnog HDZ-a preuzela ljevica. Dio ratobornog klera tada se već bio zakačio s predsjednikom Mesićem, a dalmatinski biskupi odlučili su grupno ignorirati njegov tradicionalni novogodišnji prijam.
No Račan i Bozanić bili su mudriji od drugih, a operativno kormilo otvorenih vjersko-državnih pitanja preuzeo je liberal katoličke provenijencije Goran Granić. Sve je išlo kao po loju, a mnogi tvrde da je Crkva upravo u Račanovo vrijeme dobila daleko više nego što je ikad dobila od HDZ-a, premda se može reći da su to pretjerivanja, jer kad se malo očekuje, onda se svaki dobitak čini većim nego što to doista jest. No, to Račan-Bozanićevo vrijeme umnogome podsjeća na sadašnje, nakon što je na izborima za predsjednika države pobijedio agnostik Ivo Josipović.
Doduše, kardinal Bozanić u Josipovićev izborni stožer još nije poslao svoju čestitku, ali se može držati da je formalnost posve ispunjena prekjučerašnjim čestitanjem đakovačko-osječkog biskupa mons. Marina Srakića, kao prvog među jednakima u hrvatskom episkopatu. Ali, da Duh Sveti puše gdje i kada hoće otkriva upravo objavljena čestitka vojnog biskupa mons. Jurja Jezerinca, koji ne samo što Josipoviću izražava svoju podršku nego se što prije želi susresti s njim, kako bi mu prezentirao dokumente i rad Vojnog ordinarijata. Jezerinac, s mnoštvom ožiljaka od sukoba s predsjednikom Mesićem, u dolasku smirenog Josipovića vidi očito šansu za smirivanje brojnih tenzija između Pantovčaka i crkvenog vrha, osobito Jezerinčeva Ksavera. A i sam Josipović želi smireno.
Posvjedočile su to njegove prve izjave u kojima je bio jasan da mu nije bilo drago što se crkvena podrška okrenula Bandiću u predizborno vrijeme, ali da misli prijeći preko toga i pružiti Crkvi ruku dijaloga. Istina, Josipović još nije naučio da se u tim odnosima važe svaka izrečena, pa bi trebao paziti kad govori da su vjernici na ispovijedi nagovarani da glasuju za Bandića, jer se radi o (pre)ozbiljnim stvarima, osobito ako se navedu imena sudionika i točna lokacija ispovjedaonice. Mnogo krupnija nepromišljena njegova izjava u Rijeci o “crvenoj Hrvatskoj” bila je presudna u očima one – crkvene Hrvatske.
“Nećemo, valjda, glasovati za Svilenoga!”, ironično mi je nakon toga rekao jedan pametan svećenik, aludirajući na nadimak komunističkog ideologa Vladimira Bakarića, kojega su zvali – Svileni. No, Ivo Josipović, barem zasad kako se čini, nije taj isti Svileni. Jest da je malo bljedunjav i svilenkast, onako izdaleka, kad ga se gleda sa zagrebačkog Kaptola, ali vjerojatno, kad se malo približio hrvatskoj javnosti, i Crkvi se čini da taj vrag nije cr(ve)n kako se u prvi mah dojmilo.
Zato u telefonskom imeniku hitam potražiti broj iste one pizzerije koja je prije deset godina dostavila pizze u dvorište iza katedrale. Dečki, spremajte nove! Tri jumbo miješane! Mogu biti i malo crvenije, tj. s više kečapa... Jer bi se i ovi razgovori Kaptola i Josipovića mogli ozbiljno oduljiti kao i u Račanovo vrijeme. Dakako, tada Bandića i crkvenu podršku, koju je onako glatko dobio, više nitko neće ni spominjati.
Katolici već odavno nje slušaju preporuke svojih duhovnih pastira pa se ni u buduće ne treba bojati kaptolskih preporuka. Smiješno je da predsjednik države smije javno preporučivati svog kandidata a da jedna druga institucija to ne smije. Josipoviću je dobroo došla javna podrška Mesićeva pa bi morao dozvoliti i da je Bozanbić preporučio nekog drugog.