Ohrabreni uspjehom revolucije jasmina u Egiptu i Tunisu, kineski su borci za ljudska prava pozvali na prosvjede u Pekingu, Šangaju i još 13 kineskih gradova u kojima su sudjelovale stotine ljudi. Na prosvjede su, po uzoru na arapsku revoluciju jasmina, pozvali kineski disidenti, koji se uglavnom okupljaju oko uhićenog nobelovca Liu Xiaoba i njegove supruge. Državni hakeri istodobno su napali proturežimsku internetsku stranicu Boxun i blokirali riječ “jasmin” u tražilicama.
Nameće se pitanje zašto je Kinezima arapska revolucija jasmina toliko opasna. Boji li se Peking takvih događaja u vlastitoj zemlji?
Kada je nedavno Nobelova nagrada za mir dodijeljena kineskom disidentu Liu Xiaobu, komunistička Kina reagirala je oštro, znatno oštrije nego što je svojedobno Sovjetski Savez reagirao na dodjelu Nobelove nagrade Saharovu ili tada još komunističke Poljska na dodjelu Nobelove nagrade Lechu Walesi. Peking je pozvao na bojkot svečanosti u Oslu koji je slijedio niz zemalja, a u tom se društvu našla i Srbija.
Zapadne su zemlje nakon pada Berlinskog zida prilično brzopleto zaključile da je demokracija zauvijek povijesni pobjednik. Moglo bi se reći da je Kina danas predvodnik kluba posljednjih svjetskih diktatura. Bilo da je riječ o Kazahstanu, Kubi, Vijetnamu, Libiji Alžiru, Tunisu ili još kojoj bivšoj “nesvrstanoj” državi, znakovito je da sve te zemlje drži na okupu zajedničko odbijanje liberalne demokracije. Očito se opet rasplamsava sukob ideoloških sustava, premda za sada nema onog intenziteta kao u vrijeme Hladnog rata. Kina, htjela to ili ne, sve više postaje središte otpora liberalnoj demokraciji.
S jedne strane, ona kao pridošlica na svjetskoj sceni uz Rusiju ima najveću moć i utjecaj. Kineski model predstavlja gospodarski učinkovitu državu koja je pokazala da za tu učinkovitost nije nužno uvesti zapadnu demokraciju. Stoga ne čudi da ona poput magneta privlači niz autokratskih sustava diljem svijeta, a djeluje simpatično čak i nekim zapadnim zemljama. Za razliku od bivšeg SSSR-a, Peking se postavlja pragmatično i ne trudi se ponuditi alternativu zapadnoj demokraciji. Istodobno ni za milimetar ne odstupa od diktature u vlastitoj zemlji. To će u bliskoj budućnosti imati negativne posljedice na Bliski istok i azijske zemlje, a prije svega bi se moglo odraziti kao kočnica u njihovoj borbi za demokraciju.
ja ne bi vraga priziva.......