Slovenija gazi načelo Europske unije o dobrosusjedskoj suradnji i
izabire biti neprijatelj Hrvatskoj. Ne samo odlazeća vlada nego i
mandatar za sastavljanje nove Borut Pahor. Nakon što je dosadašnja
slovenska diplomacija Hrvatskoj blokirala otvaranje četiriju i
zatvaranje jednoga pregovaračkoga poglavlja, Pahor je tu blokadu
podupro, ponovivši tvrdnju Dimitrija Rupela da hrvatska pregovaračka
polazišta predodređuju međudržavnu granicu i nameću ZERP. Odbacio je
uvjeravanja Europske komisije i ostalih 26 zemalja članica da u
hrvatskim polazištima ništa nije sporno. Kao da Italija, da tvrdnja o
ZERP-u stoji, ne bi prva skočila!
Iako je pogazio riječ da pograničnim sporom neće opterećivati pristupne
pregovore, bruxelleske dopisnike Pahor nije iznenadio. U Europskome
parlamentu upravo je on najviše prigovarao Hrvatskoj. Izgovarao se da
to nije njegovo, niti mišljenje njegove stranke, ali da tako misli
slovenska parlamentarna većina.
Parlamentarnu većinu danas nadzire Pahor, ali je sastanak Odbora za
europske poslove, koji odobrava otvaranje i zatvaranje poglavlja,
svejedno sazvan tjedan dana prekasno; k tome, ni na njemu ta tema nije
na dnevnome redu! Jednom sam već bio naveo riječi slovenskoga kolege iz
Bruxellesa: “Slovenski su političari glupi ako misle da će spriječiti
ulazak Hrvatske u EU. A Hrvati će dobro pamtiti tko im je, kada im je
trebalo pružiti ruku, podmetao nogu. Umjesto da u EU budu saveznice,
Hrvatska će, kada god na dnevnome bude neki Slovenijin nacionalni
interes, s pravom glasovati protiv!” Nije on jedini Slovenac koji tako
misli, ali se to upozorenje još nije odvažio objaviti u glasilu u
kojemu radi.
U međuvremenu se u Bruxellesu Rupelova protuhrvatska promidžba posve
razotkrila; osim Europske komisije, koja uporno ponavlja da dvostranim
pitanjima nije mjesto u pristupnim pregovorima, jednaku poruku
Ljubljani sada šalje i francusko Predsjedništvo EU. Francuzi od Zagreba
očekuju da “nastavi pokazivati volju za izgradnju odličnih odnosa sa
svojim susjedima”, odnosno, da ne poduzima mjere odmazde koje bi
Sloveniji pružile izgovor; obećavaju da će “u tjednima koji dolaze
postići suglasnost svih zemalja o ulasku u novu mijenu hrvatskoga
pristupnoga postupka”, tj. naučit će Ljubljanu redu.
U samoj je Sloveniji Rupel postigao željeni učinak: tisuću puta
ponovljena laž postala je “istina”. Većina Slovenaca sada vjeruje da
slovenska politika s pravom poseže preko Kanala sv. Odorika, nakon što
smo im već šutke prepustili prostor između Dragonje i Kanala; da im
osporavamo nešto što im pripada; čak i u to da im našim morem i tlom
moramo nadoknaditi gubitak zapadnoga dijela Primorske! Tako bi valjda i
Slovenija morala Austriji nadoknaditi gubitak Južnoga Tirola.
Slovenija je slovila za naprednu državu; u svojemu je krugu proširenja
prva završila pristupne pregovore. No, danas joj nije strana politička
korupcija, a glasila joj više uređuju političari, kao u
ranotranzicijskoj zemlji, nego oglašivači, kao u kasnotranzicijskima,
ili javni interes, kao u “starim demokracijama”. Izmišljanjem
protuhrvatskih nacionalnih mitova i samodokazivanjem kroz
neprijateljstvo predstavlja se, pak, kao mala divljakuša.
Ovakvo shizofreno stanje Slovenije, koja uporno vjeruje da je u pravu,
ali se ne usudi izaći pred međunarodni sud jer zna da je u krivu, ni za
nju samu nije dobro.
Pahoru bi bilo najbolje da se s Rupelovom neomitologijom obračuna na
samome početku mandata. Zasad se ne čini da bi on za to bio sposoban,
niti spreman.
EUROZOV
I Pahor Rupelovim stazama
