Hrvatska je na koljenima, a kriza još nije dosegnula vrhunac. Vladin plan gospodarskog oporavka valjda je došao nekoliko minuta prije ponoći, kad bi za sve bilo (pre)kasno. Svima nama bilo je jasno da se više neće dugo moći živjeti kako smo naviknuli svih ovih godina, pa još i iz komunizma.
Nema više državnog i narodnog prosperiteta bez rada i znojenja, jer ne može u državi biti dio ljudi koji rade dan i noć, a da dobar dio drugih živi na račun države i njezinih davanja kojima su svih ovih godina država i vlast kupovali socijalni mir i glasače. Ne može država naprijed ako su za radnog vremena zagrebački ili splitski lokali prepuni, pa se čovjek često pita tko u ovoj zemlji uopće radi?! Posebice si to ne može dopustiti država u kojoj je sve manje radne snage, u kojoj stanovništvo stari, proračun se sve teže puni, i više nema davanja šakom i kapom kao nekad.
Ne može se krasti državu, a da se to i ne sankcionira. Energenti su postali skupi, a u nas se držala cijena opet zbog dnevnopolitičkih potreba, da se nije mislilo kakav će nas bumerang sustići u budućnosti. I još mnogo toga. Zato nam sad slijedi šok za šokom!
Državi i narodu zaista treba šok-terapija. Svi mi moramo drastično mijenjati svoje navike, ne zbog drugih, nego zbog nas samih. Samo kako? Ova najdublja kriza koja nas je snašla može se i te kako povezati s našom obranom od agresije početkom 90-ih. Dok smo se tada borili za neovisnost države od srpske armade, danas se borimo za opstojnost te iste države kako ne bi potonula u gospodarski glib, a onda i svi mi s njome zajedno. Kako smo tada to mogli jedino zajedno, ruku pod ruku, bez obzira na stranku i ideologiju, to isto zajedništvo potrebno je i danas. Ni jedan radikalni zahvat, kakav je sad Vladin plan ekonomskog oporavka, ne može se i neće se moći provesti bez općenacionalnog konsenzusa. To zahtijeva opće suglasje svih relevantnih političkih snaga u zemlji kao i svih najvažnijih društvenih institucija.
I uopće je nevažno čiji je plan, premijerkin ili HDZ-ov, stručan ili politički, kako to sad pokušava insinuirati oporba. Važno je da je plan pred nama, i bolje da je stručan, a ne politički, kako bi to volio Zoran Milanović. Zalažemo se za stručnost, a kad stručnjaci donesu neko rješenje, onda se predbacuje da on nije politički. Apsurdno! Upravo bi HDZ i oporba na prvom mjestu, predvođena SDP-om, trebali postići suglasje o izlasku iz krize, ako ne već oko zajedničke vlade, ali svakako oko zajedničkih točaka. Jer bi valjda svima trebalo biti zajedničko to da krizu prebrodimo i da se promijenimo. Sad je najlošiji trenutak za dnevnopolitička prepucavanja koja predvodi Milanović.
To je i tragika ove zemlje, da nema rasnog političara, da nema vizionara, posebice ga nema u oporbi koja bi trebala biti alternativa nesposobnoj vlasti. Umjesto konstruktivnih izjava, Milanović i njegovi jedino što imaju pred očima kako što brže zgrabiti vlast, a da nemaju baš nikakvu viziju što bi nakon toga. Što god mislili o premijerki, Vladi, sadašnjoj vlasti, vremena za gubljenje nema. Ili će se sve misleće i radišne glave ove države skupiti oko nje i Vlade i pomoći ili „piši kući propalo“. Jasno je da i HDZ ovim mjerama kupuje sebi vrijeme i da misli na predstojeće izbore.
Pa to je legitimno, baš kao što je i legitimno da oporba sanja vlast. Ali sad je na prvom mjestu spas države, a ne fotelja. Jer ako krenu štrajkovi, socijalni nemiri, bunt, Vlada nije daleko od toga i da padne. Koliko bi nas tek onda sve to skupa stajalo? Tko će na sebe preuzeti odgovornost za to, da sve stane i da izgubimo najmanje idućih šest mjeseci? No, bez obzira na politiku, u prvom redu se svi mi moramo početi od sebe mijenjati. Dakako, to je i najteže, promijeniti navike, ali alternative nema.
Po Vama bi, gospodine Despot, najgore bilo da Vlada padne!? Kao, izgubilo bi se šest dragocjenih mjeseci! Ova Vlada izgubila je tri puta toliko, ne priznajući u početku da kriza uopće postoji, a onda tvrdeći da zna izlaz iz krizee (a ne imajući bilo kakav program kao potvrdu toj krizi). Čak ni sada, kad je kakav-takav program donijet, nije posve izvjesno da će biti i proveden! Tko nam to garantira? Ova premijerka koja je pljeskala Sanaderu dok nas je uvjeravao da nema krize? Toj premijerki je na umu spas države a ne ostanak na vlasti? Dajte, najte...