Građani traže da ukinemo povlaštene mirovine i zato ćemo se baviti tim poslom – poručio je prije nekoliko dana javnosti ministar financija Slavko Linić, propustivši, nažalost, precizirati koji su to točno građani i kada tražili, kao i kako to misli učiniti. Zdrav razum nalaže da to sasvim sigurno nije tražilo 165 tisuća onih hrvatskih građana koji takve mirovine primaju, kao ni više stotina tisuća članova njihovih obitelji. Pravna logika, pak, nalaže kako je bilo kakva intervencija u mirovine – kao stečena prava – iznimno kompleksan pravni postupak, koji će gotovo sigurno izazvati niz tužbi, s krajnje neizvjesnim ishodom. Ipak, za Slavka Linića to suštinski i nije bitno. Tijekom posljednjih godinu i pol dana hrvatski ministar financija pretvorio se u svojevrsnog nacionalnog prvoborca za socijalnu pravdu, koristeći pritom moći kreatora i regulatora fiskalne politike kako bi udarao na, po vlastitu mišljenju, devijantne dijelove domaćeg društva. Pa je tako popisom poreznih dužnika stao na kraj poreznim prevarantima, fiskalizacijom doveo u red prijetvorne poduzetnike, a zakonom o potrošačkom kreditu nagazio pohlepne bankare. Kako povlaštene mirovine – one koje nisu zarađene redovnim radnim stažem – mnogi Hrvati vide kao osnovnu ishodišnu točku društvenih nejednakosti u zemlji, Linićevu najavu mnogi će ocijeniti pozitivno, a ministrov javni rejting možda će još malo porasti. Rijetki će pritom primijetiti da su proporcionalno rastu Linićeve popularnosti, rasle i ovlasti koje on sam ili resor kojem je na čelu ima u rukama. Donošenjem cijelog niza novih zakonskih rješenja, a posebno uvođenjem instituta predstečajnih nagodbi, Ministarstvo financija danas ima mogućnost da proizvoljnim odlukama, bez odgovornosti i mogućnosti žalbe neovisnom tijelu, odlučuje o sudbini domaćih tvrtki i poduzetnika. To je nedavno na svojoj koži osjetio i nekadašnji vlasnik posrnula Jadrankamena Bruno Orešar, čija se tvrtka Orbis holding našla na rubu stečaja nakon što joj je Ministarstvo financija odbilo odobriti traženi reprogram poreznog duga od 5,5 milijuna kuna. Zbog toga duga Orešar se spori s Poreznom upravom, no kako bi izbjegao stečaj zatražio je obročnu otplatu, a kao jamstvo otplate ponudio bankovni depozit u visini od 7 milijuna kuna – dakle 30-tak posto više od iznosa samog duga. Ipak, u Ministarstvu su tu ponudu odbili, neizravno gurnuvši tvrtku prema stečaju, gdje će svoje dugove, temeljem hipoteka, naplatiti samo banke, ali ne i deseci manjih vjerovnika, uključujući i državu. Druga Orešarova tvrtka – Hoteli Novi – na rubu stečaja našla se nakon što joj je, opet Linićevo ministarstvo, u zakonski čudnoj proceduri prekinulo predstečajnu nagodbu.
Dakako, propast Orešara – svojevrsnog arhetipa novohrvatskog skorojevića koji je bogatstvo stekao temeljem druženja s političkim moćnicima – mnogi će smatrati pravdom, no valja se prisjetiti kako je isti taj pravdoljubivi ministar izdvojio čak pet milijuna eura javnog novca za (neuspješan) spas privatne petrokemijske tvrtke Roberta Ježića – čovjeka koji je prema vlastitu priznanju na sudu aktivno sudjelovao u aferi Ina/MOL, potencijalno najvećem korupcijskom skandalu u novijoj hrvatskoj povijesti. Valja se stoga zapitati koja je cijena Linićeva modela pravednosti. U slučaju Orešara i Linića financijsku cijenu je lako izračunati. Radi se o onim milijunima kuna i eura koji nedostaju u državnom proračunu.
Prava vrijednost tog novca bit će jasna tek u budućnosti kada će se minus u državnoj blagajni kompenzirati kroz lošiju kvalitetu obrazovanja, slabije liječenje ili manju sigurnost građana zbog slabijeg financiranja tih usluga. Jesu li Orešarova propast ili Ježićev opstanak toga vrijedni i tko uopće ima pravo donijeti takvu odluku?
Kako su još davno pokazala istraživanja velikog peruanskog ekonomista Hernanda De Sota, stupanj ekonomskog razvoja neke države izravno je povezan sa stupnjem poštovanja osnovnih individualnih prava, naročito prava vlasništva. Suspenzijom, ograničavanjem ili smanjivanjem nečijih prava u ime zatvaranja proračunskog deficita tek će nabujati jedan drugi deficit - onaj demokratski. Dopustimo li danas nekome da arbitrarno i mimo uobičajene procedure proganja čak i one koji to zaslužuju, već sutra bi na red mogli doći i svi ostali. A tada će s punim pravom moći reći da smo i to od njega tražili.
