Ne znam baš kolko se ozbiljno mogu uzeti ova sva češća gunđanja i sve glasniji prigovori od strane sindikalaca, oporbe i predstavnika tragično razrijeđenih industrijskih postrojena kak je najnovijim gospodarstvenim mjerama s Markova trga industriji odzvonila smrtna vura! A ja sam se baš spremil naciju ohrabriti ovak naslovljenom kolumnom kak bilježimo industrijski boom! Doduše ne baš s Markova trga, kak bi se očekivalo, nego stotinjak metara sjevernije iz Muzeja grada Zagreba. Muzejski kustos i autor izložbe i izložbenog kataloga Goran Arčabić velikodušno mi elektronskom poštom šalje utješne riječi: “Projekt ‘Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive’ odvija se u tri etape. Okosnicu projekta čini ciklus studijskih izložbi koje kronološki prezentiraju tijek razvoja te utjecaje industrije na grad Zagreb i njegovo stanovništvo u karakterističnim razdobljima od druge polovine 19. stoljeća do početka procesa deindustrijalizacije. Upravo održana izložba naslovljena je ‘Modernizacija na Periferiji Carstva: Zagrebačka industrijska baština 1862.-1918.’ A slijede: izložbe ‘Industrijski centar države: Zagrebačka industrijska baština 1918.-1945., “Vrijeme giganata: Zagrebačka industrija 1945.-1990.“ O ovom posljednjem razdoblju, hvala na pitanju, i sami nekaj znamo. Pogotovo mi stariji, kad smo se dičili da svoje mlade godine živimo u industrijskoj metropoli. Alatni strojevi. Kabeli. Kotlovi. Generatori. Transformatori. Akumulatori. Elektromotori. Telefonske centrale. A danas nam preostaje da se telefonom raspitamo o pojedinostima nekadašnje industrijske slave s made in transportiranjem po bijelom svijetu. Da se poslužimo jednim od onih nekoliko milijuna mobitela, koji nam non-stop cvrkuću, zvone, sviraju, bubnjaju i tamburaju po džepovima, torbama i automobila. Živimo u doba kad svi telefoniramo. I kad smo svi samo u autima i u minusima. I u kafićima. Kao da je svaki dan praznik. Svakojakih praznika i blagdana imamo, kao nikad. Čak i radničkih, iako radnika praktički više nemamo. Niti znamo kak izgledaju i koje su boje radnička odijela, kombinezoni, mondure ili kute. Fotka radnika na radnom mjestu nema šanse dobiti medijski prostor. Jedino ak je radnik nekaj ukral, pronevjeril ili francuskim ključem bubnul svog vlasnika po čelenki. A spomenemo li nekadašnje industrijske ikone, kao što su Prvomajska, onda malko zadrhtimo kad otkrijemo da nekad toliko moćna tvornica alatnih strojeva na Žitnjaku danas služi kao skladište coca-cole! Ili tvornica Jadran koja je trgovački centar Merkator. A Auto Dubrava - Kaufland... Sa sličnim nabrajanjem moglo bi se do idućeg Prvog svibnja. Ako će se ubuduće Dan rada još slaviti. Ili ćemo ga, slično već ovoj godini, prozvati danom radničkih prosvjeda i štrajkova. A proizvodni rad, zajedno s industrijskom baštinom, obilježavali bumo još samo u Muzeju grada Zagreba. Srećom da poznam kustosa, zaduženog za industrijsku baštinu. Nisam jedino siguran da bi nam Muzej mogel organizirati i radnički grah!
\"Živimo u doba kad svi telefoniramo. I kad smo svi samo u autima i u minusima. I u kafićima.\" - Sumnjam nekako da svi ti radnici koji štrajkaju imaju mobitele ili auto na kredit a i također sumnjam da vise po kafićima, - sramota je da ljudi moraju štrajkat da bi dobili plaću i nahranili djecu to ste trebali napisati. A oni koji sjede po kavama su ili oni koji rade drugu smjenu ili razni direktorčići, tajnice, estradnjaci, \"biznismeni\" itd...