Ivo i Ivica spasili su Hrvatsku bijede i inflacije. Nacija može
zadovoljno odahnuti. Zahvaljujući Todoriću, spašeni su od gladi, koja
bi ih satrla ove jeseni i zime.
Dovoljno je skoknuti do nekog Konzuma, natrpati vrećicu u jednom od
Todorićevih bezbrojnih marketa i zadovoljno konstatirati da su, umjesto
293, platili 250 kuna, koliko će famozna sindikalna košarica stajati
nakon Konzumovih pojeftinjenja. Nitko se neće upitati ne bi li ta
košarica, da je bilo pameti i razvojne vizije devedesetih, mogla
objektivno stajati možda 150 kuna. Platit će koliko su Sanader i
Todorić dogovorili i biti sretni.
"Prehrambeni car" neće dopustiti da njegovi podanici umru od gladi, a
ako on usto malo i profitira, tko bi mu mogao zamjeriti. Njegova će se
skladišta isprazniti, njegove državne subvencije, koje su lani iznosile
103 milijuna kuna, mogle bi se i povećati, zagrljaj s politikom bit će
još tješnji, a 50 milijuna kuna, koliko će navodno "izgubiti" ovim
pojeftinjenjem, već su davno otpisane i višestruko nadoknađene. No kada
iza toga stoji najbolja namjera sprečavanje da se globalna
kriza prelije na hrvatske građane o takvim sitnicama ne treba
voditi računa.
I Sanader je dao svoj doprinos spašavanju. Kriza? Sanader tu riječ ne
poznaje. Dovoljno je okrenuti nekoliko telefonskih brojeva i uvijek će
se naći spasonosna formula. Kao što megapoduzetnici mogu zaprijetiti
svakoj nejakoj vladi u kojoj se i ministar poljoprivrede čudi
gdje je nestala hrana da će, ne udovolji li se njihovim
ambicijama i poslovnim planovima, zatvoriti poduzeća i poslati radnike
na ulicu te tako srušiti vladu, tako i Sanader uvijek može potegnuti
pitanje njihova poslovanja i nakvačiti im na vrat poreznike i
inspekcije pa je teško odbiti premijerovu ljubaznu molbu da se cijene
malo snize.
Zahvaljujući Todoriću, ni Sanaderovi birači neće pomrijeti od gladi i,
kupe li uz sve ostalo i njegov smiješak, koji ide uz priču o
pojeftinjenju hrane i navodnom suzbijanju inflacije, mogli bi ga još
koji put nagraditi svojim glasovima. Možda i doživotno. Todorić sigurno
voli Sanadera na vlasti jer se s njim lijepo ko čovjek može dogovoriti,
a i Sanader voli Todorića. Lijepo je znati da ima nekoga tko će mu
pružiti ruku kad mu je teško.
Naravno, u nekoj normalnoj zemlji priča ne bi bila tako idilična. Ne bi
Kerum bio jedini koji bi javno raskrinkao cjelinu tog odnosa. Istina,
on je zainteresirana strana, ali nisu li to i sindikati i opozicija,
kao čuvari interesa građana? No sindikati izgledaju kao da su vrlo
zadovoljni spregom vlasti i vlasnika. Da se Todorić nije isprsio, od
njih bi se očekivalo da izvedu narod na ulice. S takvom inflacijom i
cjenovnim udarom, s plaćama koje već godinama ne pokrivaju normalni
život, s radnicima koji rade za preniske plaće i bez egzistencijalne
sigurnosti u drugim bi se zemljama prosvjedovalo, u nekima bi padale i
vlade.
No nakon Todorićeva poteza usta su im začepljena, odahnuli su. Pa neće
se valjda buniti na pojeftinjenja? Neće valjda narodu otvarati oči
zamagljene groznicom kupovanja jeftinijih preskupih proizvoda? Jer dok
je Todoriću važno da prežive kupci, Sanaderu da prežive njegovi birači,
sindikatima je ipak važno da prežive radnici. Upravo tako, da prežive,
a ne da žive. Jer živi su nezgodni. Imaju različite prohtjeve, gledaju
dalje i žele više.
Počinju čak i misliti, okretati se oko sebe, tražiti bolja rješenja i,
što je najgore, postavljaju nezgodna pitanja. Oni koji preživljavaju
nemaju ambicija do napuniti trbuh jeftinijom hranom i tavoriti dalje.
Takvi su, čini se, svima u Hrvatskoj najdraži. Hm da, rekla sam da bi i
opozicija trebala imati neku ulogu u ovoj priči. Zaboravite. Opozicije
u Hrvatskoj nema. Da je ima, valjda bismo čuli za nju.
MAGAREĆA KLUPA
Ivo i Ivica spasili Hrvatsku
