Ljude bez osjećaja za mjeru valja izbjegavati, a iz države bez mjere najpametnije bi bilo pobjeći. Prvo nije jednostavno, jer neumjerena će vas osoba uvijek negdje presresti, ali je moguće. Drugo izgleda jednostavno, ali je teško moguće, jer čovjek je čudna biljka sklona dubokom puštanju korijenja, pa kad država u kojoj se ukorijenio izgubi kompas, ne može se iščupati.
Ali barem može lajati, pa bih molio da se u tom smislu razumije i ovaj tekst.
Kad je 2. siječnja 1982. iz mrtvačnice na Mirogoju iznesen lijes u kojem je ležao Miroslav Krleža i stavljen na lafet s vojnom pratnjom, mnogima oko lijesa izgledalo je kao da se cirkus novogodišnjeg slavlja nastavlja: pjesnika koji je mrzio vojsku pokapaju kao generala! No bilo je takvo vrijeme: Krležu je pokapala država u kojoj je poremećaj bio oblik postojanja.
Zemlje koja je mrtvoga pjesnika proglasila generalom u međuvremenu je nestalo, ali je poremećaj ostao. Gotovo dva desetljeća nakon što je Krleža uz počasne plotune zauvijek otputovao, 14. 12. 2000., tadašnji se predsjednik Mesić sjetio zaslužnog pokojnika i odlikovao ga Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, koji se inače dodjeljuje “visokim hrvatskim i stranim vjerskim dostojanstvenicima te visokim dužnosnicima”.
Objavljeno je da je pokojni Krleža odlikovan “za izniman doprinos hrvatskom književnom, kulturnom i znanstvenom stvaralaštvu XX. stoljeća”, ali je ostalo nepoznato tko je odlikovanje preuzeo i odnio ga na Mirogoj. Možda domobran Trdak Vid iz bitke kod Bistrice Lesne? Kao što je ostalo nerazjašnjeno zašto je predsjednik Mesić stao na Krleži i nije nastavio, primjerice s Cesarcem, Matošem, Vrazom, Reljkovićem, Gundulićem, Marulićem ili s popom Dukljaninom.
No, Mesić je još mila majka u usporedbi sa svojim nasljednikom Josipovićem. Taj nikoga ne uskrisiva, ali bi mnoge rado pokopao dublje nego što su se svojim djelima sami pokopali, oduzimajući im ono što su, također svojim djelima, nesumnjivo zaslužili: odlikovanja i vojne činove. Predsjednik ima pravo svakome oduzeti odličja (a djelatnim vojnicima i činove) koja im je dao. To mu pravo daje zakon koji propisuje kad se i pod kojim uvjetima pravo primjenjuje.
Najkraće, odlikovanja i činovi oduzimaju se zbog teških kaznenih djela. No u zakoniku nigdje ne piše da je njegove odredbe nužno primjenjivati bez ikakve mjere i obzira. Predsjednik nije obični sudac, nego (bi morao biti) i moralni autoritet koji, poštujući pravo, ne izdaje pravdu. On ne mjeri metrom suda!
Ratni junak koji je počinio kazneno djelo uvijek je to što jest: junak i prijestupnik. Za junaštvo, simbolički, na prsima nosi odlikovanja i čin na ramenu, a za nedjelo sjedi u zatvoru. Kad izdrži kaznu, odnosno plati račun, postaje slobodan građanin sa svim pravima, pa i s pravom na svoje kolajne i epolete.
Nigdje ne stoji da predsjednik MORA oduzeti SVA odlikovanja, a kad su posrijedi činovi, čak ih se i ne smije dirati ako su časnici postali civili. Potrebno je samo malo zdravog smisla za mjeru!
Najkraće, odlikovanja i činovi oduzimaju se zbog teških kaznenih djela. No u zakoniku nigdje ne piše da je njegove odredbe nužno primjenjivati bez ikakve mjere i obzira.
Komentara 44
Brzo nam je naš predsjednik otkrio kakva je ta NOVA pravda. Tako eto nakon Josipovićeva izbora za predsjednika Hrvatske, pravda u Hrvata postaje relativan pojam.
Prvo, Fiumana Vam je lijepo očitala bukvicu jer Gojko Borić i ostala nadridomoljubna bratija popuju i lupetaju u isti tren. Kakvim se to junaštvima može ponositi osuđeni ratni zločinac? Pavičić je obično piskaralo na tragu bukača iz redova Despota, Dujmovića i sličnih. Oni se razumiju u moral i političku korektnost kao magarac u kantar. Drugo, Fiumana potpuno pogrješno tumači Mesićevu ulogu oko spomenute deklaracije, stoga joj valja pojasniti da je Mesić nastupio iznimno promućurno, što mi je potvrdio i jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca. Dakle… Svi koji su javno podržali deklaraciju bili su smijenjeni, stoga su mnogi Hrvati, među njima i Mesić, zaigrali igru u kojoj su optužili autore deklaracije jer bi u protivnomu Srbi preuzeli sve važnije funkcije. Ionako je sve ovisilo o Titu, a znalo se da ne će udariti jer je deklaraciju potpisao i njegov intimus Krleža. A Titu su bez najave mogli doći samo ministri vojske, policije, vanjskih poslova te Miroslav Krleža. (31.08.2010. u 18:44h fiumana je napisao/la: Ratni zločin protiv čovječnosti, nije isto što i krađa, pronevjera, uzimanje mita, nije isto što i ubojstvo na mah, ubojstvo iz nehata, premda im vremenska kazna može biti jednakog trajanja. Dobro kaže Pavičić, Predsjednik države ne mjeri metrom suda, on mjeri metrom općeprihvaćenih moralnih normi, pa je u tom kontekstu sasvim opravdana njegova odluka o oduzimanju odličja. Nema tog ratnog junaštva i tog odličja koje zaprljano ratnim zločinom neće izgubiti svoj sjaj. Zato u potpunosti podržavam ovu Josipovićevu odluku. Mesićevo posthumno odlikovanje Miroslava Krleže nije za usporedbu sa Josipovićevim oduzimanjem odličja čovjeku osuđenom za ratni zločin i nikako ne spada u istu priču. Mesić je, rekla bih, odluku o odlikovanju M.Krleže donio sasvim osobno, ne samo kao Predsjednik države već kao neki oblik pranja svoje savjesti, ako je uopće ima, zbog svega izrečenog davne 1967. godine a povodom \"Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika\" koju je između ostalih, potpisao i Krleža. \"Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.\"- urlao je Stipe Mesić u svom poznatom stilu kao poslušni sin Partije, tražeći kažnjavanje Miroslava Krleže, da bi ga 2000.g , ničim izazvan, posthumno odlikovao. )
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
A možda ode u 3pm!?