Da nije bilo Željka Komšića, kojega je Socijaldemokratska partija, stranka koju i američki diplomati krste kao bošnjačku političku opciju s višenacionalnim vodstvom, progurala većinskim glasovima bošnjačkih birača za hrvatskog člana Predsjedništva BiH u dva navrata 2006. i 2010. godine, a nakon toga uspostave Vlade Federacije BiH bez stranaka za koje je glasovalo 90 posto Hrvata, nikada se ne bi tako snažno nametnulo pitanje hrvatske obespravljenosti u BiH.
Neki su bili spremni ići toliko daleko da su čak govorili o kosovizaciji Hrvata vukući paralele s eksperimentiranjem Slobodana Miloševića na Kosovu potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća s nametanjem Sejde Bajramovića i pokušajima da se jedan narod disciplinira političkim nasiljem. Zbog tih, pod krinkom građanskog opredjeljenja, propalih parola bratstva i jedinstva, a zapravo velikobošnjačkih projekata, država BiH najozbiljnije je uzdrmana od svoga nastanka. Iako, istini za volju, ni njezin početak 1995. nije obećavao jer je jedna luđačka košulja nastala u laboratoriju Daytona već odavno postala preuska.
Ona zapravo puca od neriješenih socijalnih, ekonomskih, nacionalnih problema. Ukratko: država BiH proizvod je s tvorničkom greškom u kojemu je Srbima dana država u državi, Bošnjacima nadmoć nad Hrvatima u federalnom entitetu, a Hrvatima putovnica Europske unije s kojom mogu lakše otići iz ove nesretne zemlje. I kada je to sve kulminiralo jednim vrućim uličnim pokretom za rušenje aktualnog stanja s masovnim prosvjedima za sklanjanje politike i političara, jer u BiH doslovno ništa ne valja, stigao je bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, čije izjave o tome da su Hrvati zaslužili završiti u Haagu zajedno s Tuđmanovim režimom ili da bi se Isus Krist posramio kada bi vidio križ iznad Huma kod Mostara, pa je uslijedilo novi politički “blackout” u hrvatsko-bošnjačkim odnosima. Ili možda čak i novi početak.
– Bio je to zajednički zločinački pothvat hercegovačkih Hrvata s Tuđmanovim režimom. Odsad, tko god spomene treći entitet i Herceg Bosnu, nastavio je zagovarati zločinački pothvat – rekao je Izetbegović govoreći na ceremoniji bošnjačke Armije BiH u Podveležju nedaleko od Mostara. A Izetbegovićevi navodi su zapravo ne poruka o prošlosti, nego upozorenje za budućnost. Jednaka je to matrica na temelju koje druga najveća bošnjačka stranka SDP nameće Hrvatima političke predstavnike u vlasti. Izetbegović, naime, želi haašku presudu, pa makar ona bila i nepravomoćna, iskoristiti za doziranje kolika će prava Hrvatima odrediti Bošnjaci i procijeniti koji su to dobri, a koji loši Hrvati. I što je još gore, Izetbegović misiju Haaškoga tribunala nastoji iskoristiti kako bi dokazivao da su Bošnjaci bili na pobjedničkoj, oslobodilačkoj strani nakon posljednjeg rata, a da Hrvati, poput pokušaja nametanja kolektivnog ustaškog krimena nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, sada u BiH trebaju prihvatiti hercegbosanski krimen. A krimen Herceg Bosne ne može procjenjivati Izetbegović.
Njegove su teze politikantske, a ciljevi šovinistički. Istine radi, Herceg Bosna je obranila Bosnu i Hercegovinu 1991. godine stajući ispred velikosrpskih planova kada je politika Izetbegovićeva oca Alije bila politika nezamjeranja. Istine radi, mjesto gdje je Izetbegović stariji držao govor iznad Mostara povodom oslobađanja od JNA 1992. godine oslobodilo je Hrvatsko vijeće obrane u zajedničkoj akciji s Hrvatskom vojskom koju je vodio Janko Bobetko. U vremenu sukoba Bošnjaka i Hrvata događali su se zločini i brojni su Bošnjaci postali žrtve, upravo kao i Hrvati. Izetbegović mlađi nema pravo krivotvoriti prošlost, a kamoli govoriti o budućnosti, naročito Hrvatima. Ali ima jedna apsolutno dobra stvar u svemu što je rekao. Možda iz letargije ili iz straha probudi bezidejnu hrvatsku političku elitu u BiH da osmisli svoje viđenje BiH na tragu hrvatske federalne jedinice, republike ili entiteta, a sve opet na tragu Herceg Bosne koja je potpisala Washingtonski sporazum s bošnjačkom vlasti u Sarajevu. Stoga, mu treba dati hercegbosansku putovnicu, jer ju je svojim reafirmiranjem apsolutno zaslužio!
