S Gajbom sam se doslovno sudario na izlazu iz banke.
– Tako loše vijesti? – pokazao sam glavom prema šalteru iza staklenih vrata.
– Kaj? A to, ma ne, sve je u redu. Ide mi mali na maturalac ovo ljeto pa samo zatvaram financijsku konstrukciju. Sve je pod kontrolom – nisam bio posve siguran uvjerava li to Gajba sebe ili mene.
– Kam ide? – pomalo me i zanimalo, a sigurno je bilo da se nisam iznenadio kada sam čuo da idu u Španjolsku. Da je Žnora bio u blizini, rekao bi: “Jebala ih Španjolska. Ne bi u Hrvatsku, a?” Mislim, to je i dio antikriznog programa, sjećate se, ekskurzije po domovini, ali stavite se u poziciju današnje djece. Većina ne vidi izlaz iz ove situacije i maturalac osjete kao rijetku, možda i jedinu priliku da vide nešto svijeta. Opet, nije sve tako crno. Bit će gusto kad za maturalaca počnu vani tražiti azil.
– Misliš da je glupo što idu van? – Gajba me preplašio da sam glasno razmišljao. Odmahnuo sam glavom i više za sebe rekao da mi je glupo što ostaju. Onda smo hodali i šutjeli. Gajba je vjerojatno prebirao po iznosima na računu, mene su isto “uzele” brojke.
– Pazi, znaš onu reklamu za naš turizam? Ono, 2800 sunčanih sati, 18.000 otoka, riba, vina, spomenika kulture. Najvažnije su zaboravili. Recimo, zemlja s četiri glavna nacionalna praznika za koja znamo samo to da su neradni dani, ali ne i što tada slavimo. Ili, dođite vidjeti 80 tisuća radnika koji svaki dan odlaze na posao, a ne primaju plaću. Ili, država u kojoj 700 tisuća luzera zbog svojih potpisa vjeruje u čudo ili gostujte u državi u kojoj vrijede dva ustava – sve sam to izrekao u ljutitu rafalu. Gajba je samo slegnuo ramenima
– Stvarno, kaj bi im falilo da ostanu doma? – pitao je Žnora nakon što smo mu prepričali Gajbinu situaciju.
– Daj ne šilji – okrenuo sam se prema Žnori – neka djeca idu kamo žele. Pa nećemo im još i to oduzeti.
– Ne stvarno, da sam ja ministar, meni bi Bleiburg bio obavezna destinacija. Dobro, možda ne za maturalac, ali za školske izlete svakako – Žnora je odrezao.
– Jebiga sad, Žnora, pa i Bleiburg je inozemstvo – probudio se Gajba.
– Čekaj, Gajba, ima Žnora pravo. Trebamo dodati i poziv u zemlju u kojoj još traje Drugi svjetski rat i ne zna se sigurno kada i s kojim će ishodom završiti. Onda je tu i 1500 stratišta, jama, kosturnica, logora, zatvora, pa Križni put. Imaju klinci što obilaziti barem dvije godine. Uvjetno – dodao sam.
– Tebi je povijest zajebancija – ogorčio sam Žnoru.
– Meni je povijest zaraza koje se ne možemo riješiti.
Gajba je gledao u stranu. Ustaše i partizani bili su mu suvišna prtljaga u popudbini djeteta koje se spremalo zakoračiti u poviješću prezagađenu stvarnost malog naroda kojemu je nametnuto da 20 godina galami o pomirbi, masovnim grobnicama te čijih više leži u njima. Djeci ne dopuštamo da počnu živjeti izvan rovova. Radimo li to iz čiste gluposti ili smo samo zlobni?
– I kaj bi po tebi trebali? Odlaziti van, opijati se i ono malo love koju još imamo davati strancima?
– Ma daj, a ovako mogu pare dignuti iz talijanske banke, platiti mađarskom vlasniku hotela, kupiti cugu i klopu u slovenskom samoposluživanju i sve to na istome mjestu – smijao sam se. – A gdje to? – probudio se Gajba.
– U slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj.
Tu se već 20 godina galami o pomirbi. Djeci ne dopuštamo da počnu živjeti izvan rovova. Radimo li to iz čiste gluposti ili smo samo zlobni?
Komentara 18
Fascinantno je kako se za Bleiburg govori da je teret prošlosti kojeg se trebamo riješiti, dok se negativne stavke iz komunizma uredno zaboravljaju ili povijesno preinačuju u nešto plemenito. Iskreno, dosta je i meni jednih i drugih. Ali svaki zločin treba osuditi. Do tada ja to ne bih zaboravljao jer 200 000 ljudi kao na traci za odstrel nije mala stvar. Inače, vrlo intelektualan rječnik autora.
Usiljeni autorov humor je za izrigati. Nevinima treba odati počast bez obzira gdje su nastradali i pod kojom se zastavom to dogodilo. Bleiburg je u inozemstvu, ali i njemački Auschwitz ( poljski : Oswienczin ) nije u njihovoj zemlji nego u Poljskoj i svi ga humani i bogobojazni Nijemci posjećuju kako bi se poklonili žrtvama nacizma . Nema\"boljih\" i \"gorih\" žrtava . Nisu one koje Mesić naziva kvislinške ništa manje strašne od onih koje su pale pod crvenom zvijezdom ili bilo kojim drugim antifašistikim znakom . Nijemci i Francuzi su se pomirili preko grobova dviju vojska iz Prvog i drugog svjetskog rata . Kohl je jednom prilikom pružio ruku francuskom predsjednikau Mitterandu na najvećem francuskom vojnom groblju u Sedanu , dakle izvan Njemačke . A američki predsjednik Reagan poklonio se palim njemačkim vojnicima na jednom njemačkom vojnom groblju, skupa s Kohlom u Njemačkoj. Komemoracije treba obavljati dostojanstveno i bez politiziranja, bez polemike. To zahtijevaju oni koji su izgubili život, a da nisu bili krivi. Za zločince na obje strane nema i ne može biti odavanja počasti. Bog je preko Svetoga pisma poručio \"Osveta je moja\", dakle ljudi se ne smiju ovećivati kao što to Mesić stalno radi od kad se rastavio od Tuđmana . Očito ga boli nečista savjest. . Budimo civiliziraniji od Mesića, kojega bi mediji morali prešićivati jer širi mržnju i osvetnički duh. Sjetimo se kako je opravdavao pokolj na Bleiburgu i Križnom putu jer da su ustaški zločini bili prestrašni. Takve izjave bile bi nahoštrije osuđene u civiliziranom svijetu, u Hrvatskoj su to učinili samo neki. I Jasenovac i Bleiburg tamne su mrlje na inače uglavnoj čistoj povijesnoj zastavi hrvatskoga naroda S njima se ne zbijaju šale . Njemački savezni predsjednik Theodor Heuss ( liberal ) jednom je rekao kako nema kolektivne krivnje nego samo kolektivnog stida .To bi u Hrvatskoj trebali zapamtiti oni koji pišu \"humoreske\" o Bleiburgu i Jesanovcu, ako potonje postoje .
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
kreten