Kad je 17. listopada posjetila London, domaćini su ministricu Vesnu Pusić dočekali s dobrom viješću: već sutradan britanska vlada šalje u parlament prijedlog ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora. Iz Londona je šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić ispraćena s dojmom da će ratifikacija biti gotova u veljači ili ožujku, ali ne zbog nekakvih političkih prepreka, već zato što procedura traje.
Vlada je zaista sutradan pokrenula proceduru, ali onda je uslijedio hladan tuš. Ne, doduše, u obliku tipično neugodnog londonskog pljuska, već u obliku rasprave na prvom parlamentarnom odboru.
Nismo ni očekivali da će britanski parlamentarci primiti prijedlog, od sreće uskliknuti “jolly good” i odmah ga blagosloviti. Očekivali smo da će pomno proučiti izvješće o monitoringu Europske komisije, ali tko bi očekivao da će pritom posegnuti za argumentima s ruba stvarnosti? Usporedba Sanadera s Julijom Timošenko?
Inzistiranje na tvrdnji da Hrvatska ne surađuje u potpunosti s Haagom, čak i kad glavni tužitelj i britanski ministar tvrde da surađuje?
Ozbiljniji izvori iz Londona uvjeravaju nas da su članovi Odbora vrlo vjerojatno pogrešno shvatili neke stvari i da ovo nije smjer kojim će se rasprava dalje voditi. Ali i ovi prvi glasovi u raspravi u britanskom parlamentu još jednom pokazuju da nijedna nova članica Europske unije nije bila provjeravana pod tolikim povećalom kao Hrvatska.
Prvo su tražili obračun s korupcijom na najvišoj razini, a sada optužnicu protiv bivšeg premijera relativiziraju usporedbom s političkim procesom bivšoj ukrajinskoj premijerki Juliji Timošenko. Kad to učine tako ležerno, bez ijedne smislene indicije da bi dva slučaja zaista mogla biti usporediva, britanski parlamentarci pokazuju veliku dozu cinizma.
Hrvatskoj ne treba cinično izmišljanje novih prepreka. Hrvatska Vlada ima deset jasno definiranih zadaća na čije se rješavanje treba usredotočiti jer će ih Europska komisija još jednom ocijeniti prije 1. srpnja 2013. godine.
