Ovaj rebalans proračuna nije predizborni i nije mu svrha očuvanje vlasti – kaže Jadranka Kosor. Budući da su izbori za nešto više od godinu dana i budući da Jadranka Kosor drži kako je bogomdana predsjednica Vlade, njezine riječi treba samo obrnuti – rebalans je predizborni i svrha mu je očuvanje vlasti.
Duh Ive Sanadera, kojemu je premijerka bila silno odana, u HDZ-u je i te kako živ. Sve skupine stanovništva presudne na izborima – umirovljenike, branitelje, državne službenike... – treba kupiti, koliko god to državu koštalo. I njegovoj i današnjoj vladi to je (bilo) važnije od glavnoga razloga i glavne zadaće zbog koje postoji vlast – od povećanja proizvodnje i međunarodne konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva.
Kako oporavka nema ni na vidiku, sudbina Hrvatske predvidiva je za niz idućih godina. I dalje ćemo trošiti mnogo više nego što zarađujemo i imamo, nova su, velika zaduženja države neizbježna, a jedina će nam “utjeha” biti što smo – prema ministru Šukeru – u boljem stanju nego neke zemlje EU i što ćemo se, bar još neko vrijeme, moći zaduživati.
Da se Jadranka Kosor odlučila za “bolne rezove” o kojima mjesecima govori, sukobila bi se sa sindikatima, suočila s uličnim nemirima, zamjerila mnoštvu birača i vjerojatno na idućim izborima bila poražena. Već deset godina nemamo i tko zna kad ćemo imati vlast koja bi – koliko god da se održala – imala hrabrosti napraviti i provoditi program koji bi Hrvatskoj donio obrat. Vlast se ne poima kao obveza, nego kao bezuvjetni cilj.
Hrvatska može do nepodnošljivosti osiromašiti, ali to neće nimalo umanjiti žestinu s kojom će za Banske dvore boriti upravo oni koji su je do toga siromaštva doveli. I krivca će uvijek naći u političkom protivniku. Kad je Račan izgubio izbore, mjesec dana nakon što je formirana nova vlast u Saboru i drugdje počela je paljba po HDZ-u zbog nevolja u zemlji za koje je bila kriva upravo ta koalicija.
U HDZ-u pak i danas za stanje u Hrvatskoj okrivljuju davnu Račanovu vlast. I SDP i HDZ su i političku i gospodarsku sudbinu zemlje prepustili Bruxellesu i drugim središtima moći te stranom kapitalu. Taj strani kapital nije dosad baš ni trunka pridonio hrvatskim industrijama osim ondje gdje se brzo mogao dokopati profita. Dapače, očito je da razvijene zemlje nastoje spriječiti proizvodnju one robe koju nam one mogu prodati.
Na tu kapitalističku bešćutnost nijedna dosadašnja vlast nije imala suveren odgovor. Hrvatskim novcem raspolažu banke u stranom vlasništvu i obrću ga samo na način koji im donosi goleme profite, pa i u najtežoj krizi. Tu grabežljivost uvelike im olakšava guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, koji je sračunatom medijskom promidžbom pretvoren u nedodirljivi mit – samo da bi te banke bile nedodirljive.
Kao ni Račan ni Sanader, ni Jadranka Kosor nema državničke odvažnosti s kojom bi kapital u Hrvatskoj usmjerila prema proizvodnji, a “bolne rezove” u štednji napravila makar s vlasti morala sići. Hrvatska je kolonija, zarobljenik svojih negativnih zadanosti. Umjesto da te zadanosti nastoji ukloniti, svaka im se nova vlast pokorava zato da bi se održala. Od hrvatske Vlade neusporedivo su jači Bruxelles, Rohatinski, strani plaćenici u bankama Luković, Prka, Škreb i drugi, a i sindikalisti Matijašević, Ribić, Sever...
Umjesto da se prema svima odnosi kao hrabra državnica, Jadranka je Kosor postupila kao vlastohlepna kukavica. Razlog je vrlo jednostavan i nije nov: nitko tako, da bi se održao, nije kao Jadranka Kosor izražavao svoje ropsko podaništvo Ivi Sanaderu. Ista je Jadranka Kosor donijela i ovaj rebalans proračuna, samo što su sada Sanaderi neki drugi.
Aristarh, treba li stoga sitnog zuba biti zahvalna i Vladimiru Zagorcu i Ivi Sanaderu, koji također spadaju među tih 200 obitelji?