U pretprošlu subotu obilježen je Svjetski dan borbe jastucima. Netko je
uputio javni poziv, pa su na ulice mnogih gradova izašle tisuće i
tisuće ljudi noseći u rukama kušine i vanjkuše. Mlatili su njima jedni
druge po glavi kao djeca kad ih ostavite bez nadzora u spavaćoj sobi.
Tko je god vidio taj prizor na televiziji morao se upitati najmanje
dvoje. Prvo, kako je moguće da ima toliko ljudi koji su se spremni
angažirati oko nečega što nema ni sportsku, ni političku, ni magijsku
svrhu, nego je savršeno besmisleno.
Drugo, kako je moguće da društvo na tu glupariju pristaje, pa ne samo
da je dopušta, nego joj daje i nevjerojatan publicitet. Prvo od tih
pitanja znači ovo: je li ta manifestacija dokaz da je u razvijenom
svijetu zavladalo takvo obilje da ljudi više ne znaju što bi sa svojim
novcem i svojim vremenom, pa se idu tući jastucima? A drugo pitanje
hoće reći ovo: je li zapadna demokracija stigla dotle da se vrhovnim
pravom građana smatra pravo da budu kreteni?
Bojim se da na ta pitanja ne možemo sami odgovoriti, jer nam je cijela
stvar odviše blizu, odviše smo navikli na takve pojave, pa više i ne
razlikujemo potrebno od nepotrebnoga, simpatično od blesavoga. Možda bi
pomoglo da stvar pogledamo tuđim očima?
Jer, tučnjavu jastucima prenijele su sve televizijske stanice diljem
svijeta. Tako su ono perje što leti ulicama vidjeli i ljudi u Africi i
Aziji, koji nemaju jastuka, nego stavljaju pod glavu kamen ili
cjepanicu. Kako je sve to njima izgledalo?
Mislim da su oni mogli zaključiti jedno od dvoga. Ili da je zapadni
svijet naprosto podjetinjio, pa da, dakle, nije zaslužio ništa drugo
osim prijezira. Ili da je zapadni svijet toliko obijestan i ohol da se
bez ikakva povoda razbacuje materijalnim dobrima i snagom, pa da, prema
tome, ne zaslužuje ništa drugo osim mržnje.
Treće mogućnosti jednostavno nema, a to je siguran dokaz da su
siromašni Afrikanci i Azijci u pravu. Još više, njihovi zaključci mogli
bi nam pomoći da i sami zapazimo kako zapravo stoje stvari. Tada ćemo
morati priznati da je ta borba jastucima slika i prilika onoga što
Zapad danas poduzima na različitim područjima života, od suzbijanja
ekonomske krize, preko borbe protiv terorizma, pa do pomoći onim istim
siromasima u Africi i Aziji. Jer, uvijek je isto: razbacivanje novcem,
mnogo buke i mnogo perja, ali uz uvjet da ne bude boli i da ne bude
rizika, pa da ni borba ne bude prava, nego tek simulirana.
A ako je tako, onda nije posve besmislen ni televizijski prijenos tog
festivala infantilnosti: taj je događaj zapravo alegorija naše
civilizacije.
GOST SURADNIK
Jastuci kao alegorija
