Vijest da kardinal Josip Bozanić ide u Jasenovac više nije nikakva senzacija. Bila bi da se dogodila, npr., na početku njegova zagrebačkog mandata prije 10 godina ili par godina kasnije, pa čak i početkom ove godine.
No, otkako je u Jasenovcu početkom travnja 2009. bio predsjednik HBK, đakovačko-osječki nadbiskup mons. Marin Srakić, a posljednjih pet godina redovito odlazi mjesni biskup požeški mons. Antun Škvorčević, dolazak kardinala Bozanića u jasenovačko spomen-područje sasvim je logičan potez.
Zapravo, za takav dolazak u Jasenovac (gdje u hodočasničkom itinereru obvezno stoji i posjet bivšem zatvoru u Staroj Gradiški i novoj crkvi koja niče na temelju stare koju su zatočeni svećenici morali svojim rukama rušiti nakon onoga rata) cijela Crkva i sam kardinal Bozanić mogu biti zahvalni upravo mudroj politici biskupa Škvorčevića.
On, s jedne strane, već pet godina zaredom organizira na “žalosni petak” prije Cvjetnice procesiju s čišćenjem povijesne memorije (po naputku Ivana Pavla II.), čime je trasirao put i sebi kao mjesnom ordinariju na područje Jasenovca, a i ostalim svojim kolegama.
S druge strane, upravo je Jasenovcu omogućio da dobije “drugu nogu” i da postane “stabilniji” povukavši paralelu sa Starom Gradiškom u kojoj su robijali i umirali mnogi njegovi nekadašnji kolege svećenici i brojni neprijatelji onoga sustava. Poruka je Crkve, dakle, nedvosmislena: i Jasenovac i Stara Gradiška su zločin, zlodjelo totalitarnih sustava koji u čovjeku nisu vidjeli ni mrvu ljudskoga (a kamoli božanskoga), nego su im ljudska tjelesa poslužila kao hrana za opstanak na životu njihovih političkih sustava.
Zato i mjesni biskup Škvorčević, i predsjednik HBK Srakić, i zagrebački nadbiskup Bozanić svoje svećenike na hodočašće vode i u Gradišku i u Jasenovac, s tim da će zagrebački kler i u Petrinju, gdje će slaviti misu u novoj crkvi, na temeljima stare crkve sv. Lovre srušene na početku Domovinskog rata.
Naravno, uvijek ostaje pitanje je li se do Jasenovca, pa i u ovako složenom itinereru, s crkvenog vrha moglo i prije. Posebice kada su biskupi preuzeli brigu za Bleiburg, pa se lako mogao steći dojam da su im bleiburške žrtve bliže srcu nego, npr., jasenovačke. Odnosno, ostaje pitanje je li baš kardinal Bozanić mogao biti prvi od crkvenih lidera u Jasenovcu ili je u trolistu sa Škvorčevićem i Srakićem morao stići posljednji.
Jer je, npr., poput Srakića, bio i predsjednik HBK i metropolit zagrebački, što mu je davalo dovoljnu težinu i povod da se odavno uputi prema Jasenovcu.
